Stalno u pokretu, umjetnički impuls, ili život sam, kao bič snažno je gonio Toškovića, najprije u Herceg Novi, pa u Beograd, pa u Pariz, pa opet natrag u Jugoslaviju, u Crnu Goru, u Podgoricu, u Bar.
Glamočak je izvajao skulpturu visine dva metra, u bronzi, a prikazao je Toškovića, kao i za života, u nekom, samo njemu znanom "jurišu".
"Tošković je izašao iz vode gotovo gologa tijela, kome je kao Svetom Vartolomeju nepotrebna i sopstvena koža. Požurio je negdje ne stigavši ni cokule dobro navući na stopala. On bježi, čak i sa postolja koje su daske teatra koji je Tošković tako vješto vodio - život teatar; tijelo žuri da stigne glavu", kaže Glamočak.
Susreti kao anegdote obilježili su kontakt dva likovna umjetnika – Toškovića I Glamočaka, koji je evocirao uspomenu na jedan takav događaj.
- Poznavao sam Toškovića, no maloprije sam pričao o daskama života na kojima je igrao taj životni teatar, te sam se sa Toškovićem pri svakom susretu ponovo upoznavao, što je bilo simpatično. Na jednom ručku, poslije njegovih uobičajenih provokacija, rekao je: "A to si ti Zlatko, mislo sam kada te upoznam j....u ti majku majčinu, a vidim da možeš mnogo izdržati"; u njegovom maniru provokativno i infantilno i čisto. E, to popodne se nije odvajao od mene – prisjetio se Glamočak.
Cio intervju možete pročitati u sjutašnjem izdanju dnevnih novena "Dan".
