Kotoranina Vučića Perovića publika najbolje poznaje po ulozi Metodija Sinđelića u popularnoj TV seriji "Sinđelići", ali i kao Bugija u "Vojnoj akademiji" i Mitketa u "Nečistoj krvi". U biografiji jednog od najperspektivnijih mladih glumaca u regionu stoji da je srpski filmski i televizijski glumac, a na otvaranju 36. festivala Grad teatar gledaćemo ga u pozorišnoj predstavi "Rat i mir" Narodnog pozorišta Beograd, nastaloj po istoimenom Tolstojevom romanu, u režiji Borisa Liješevića i dramaturgiji Fedora Šilija.
• Boris Drubecki je lik koji tumačite u ovoj predstavi. Šta je bilo najizazovnije u građenju tog lika? Da li ste se strogo držali romana? Gdje ste nalazili inspiraciju?
– Tako je, tumačim lik Borisa Drubeckog. Riječ je o jednom pragmatičnom čovjeku, sa jasnom željom - postići finansijsku sigurnost i učvrstiti mišljenje o sebi kao uspješnoj osobi. On je opasan za društvo jer ima tu vještinu da zavede ljude koji su spremni da ga dožive onakvim kakvim se čini, a ne onakvim kakav zaista jeste. Nadam se da sam uspio da se u samoj predstavi naslute ti elementi njegovog karaktera. Najizazovnije je bilo pročitati sam roman. Držali smo se hronološkog pričanja priče, mada su određene stvari modifikovane, a mnoge i izbačene, naravno, s razlogom. Inspiraciju nalazim u tome što u ovoj predstavi mogu da se poigravam.
• Kakav je bio rad sa rediteljem, poznatim po tome što glumcima daje slobodu u građenju lika?
– On je specifičan čovjek, pa je i sam proces specifičan. Dugo nisam znao šta radim i kako da pozicioniram sebe i lik u odnosu na samu predstavu. Boris ima parolu "ne znam, vidjećemo"... A, zapravo zna šta ne želi, te smo sistemom eliminacije došli do ovog "rezultata" koji je sada na snazi.
• Kako je došlo do saradnje i Vaše uloge u ovoj predstavi?
– Boris me je pozvao na kasting.
• Kako vidite roman, ali i samu predstavu "Rat i mir" danas? Zbog čega je važno uvijek čitati Tolstoja?
– Postoje filmovi koji su "veći od života". Tako je i sa nekim knjigama, a ova svakako to jeste. "Rat i mir" je knjiga kojoj se treba vraćati, na svakih desetak godina, recimo. To je tako sa klasikom jer ona oplemenjuje.
• Grad teatar je festival sa dugom tradicijom koji je iznjedrio mnogobrojna glumačka imena. Imajući u vidu da ste rođeni u Kotoru da li ste bili u prilici da posjećujete festival, koje su Vaše najljepše uspomene?
– Nikada nisam bio na Grad teatru. Koliko je poražavajuća ova činjenica, toliko me i veseli što ću eto, po prvi put, biti dio istog. Moje uspomene su više vezane za Kotor i festival pozorišta za djecu, gdje se i rodila moja ljubav prema ovom pozivu.
• Kako vidite pozorište s obzirom da smo najčešće mogli da Vas vidimo u TV serijama i na filmu?
– Lično meni pozorište mnogo znači, tu se čovjek provjeri do kraja. Mora se baciti u rizik, jer u pozorištu nema vraćanja, nema natrag. To je – ili tog časa ili nikad. Možda je zato i najteži medij. Ali, da li od njega može da se živi!? Teško...
• Film, pozorište ili TV? Da li se uopšte glumac može odlučiti da mu je nešto inspirativnije za rad?
– Sigurno da može... Ali to nije slučaj sa mnom. Meni prija ta promjena medija.
• I sami pripadate generaciji poznatih mladih glumaca, kako vidite današnje mlade glumce? Koji su najčešći izazovi sa kojima se suočavaju?
– Mislim da su smeliji. Izazov je biti i ostati doslijedan sebi, svojoj ideji. Ko ima savjest, zna o čemu govorim.
• Šta Vas očekuje u narednom periodu? Gdje Vas možemo vidjeti? Da li ćete se nakon ove predstave možda više baviti pozorištem?
– Do kraja godine u planu imam jedan film i jednu predstavu, opet u Narodnom pozorištu. Manje će me biti na TV-u, a više u pozorištu, naravno ako reprize ne pokvare moj plan...
