Goranka Matić za sveukupnu jugoslovensku umjetničku scenu predstavlja nešto nezaobilazno. Njeno ime u podsvjesti mnogih ljudi sa ovih prostora se vezuju kultne i istorijske scene i prizori nekadašnje SFRJ. Od izloga sa Titovom slikom kad je doživotni maršal Jugoslavije preminuo, preko fotografija rokera i umjetnika "novog talasa" do Devetomartovskih demonstracija... svi ti istorijski događaji i atmosfera nekadašnje nam zajedničke države ostali su zanavijek u podsvjesti Jugoslovena upravo zahvaljujući foografijama Goranke Matić.
Fotografija ipak nije bio njen prvi izbor - za nju se ova istoričarka umjetnosti sa diplomom beogradskog Filozofskog fakulteta odlučila "jer mi nisu dozvoli da radim nešto što sam htjela i za šta sam se školovala" - istoriju umjetnosti.
Kaže da ni jedna fotografija koju je uradila tada ne bi izgledala tako, jer "drugačiji su pogledi".
- Moj prvi rad bili su izlozi kad je Tito umro. One fotografije sa crnim florom, to je bilo tako nadrealno. To je jedna sekvenca neobičnosti i nadrealizna. To sam tada snimila bez imkakvih namjera da ću biti fotografkinja. A, to mi je sad jedan od najdražih radova. Kad sam slikala demonstracije, crni flor koji su ljudi držali od od palate Albanije do Slavije ja sam čučnula i slikala prizor odozdo. Tražila sam prizor, neku svoju interpretaciju događaja - objasnila je Goranka Matić "svoj način".
Goranka Matić je ovog ljeta više nego aktuelna u Crnoj Gori - njena reptrospektiva je aktuelna u u Crnogorskoj galeriji savremene umjetnosti "Miodrag Dado Đurić" na Cetinju, a u Podgoricu je nedavno u galeriji "F64" otvorila izložbu potreta svog mlađeg kolege i učenika Nebojše Babića.
• Čime ste se rukovodili da iz svog zaista velikog opusa izaberete baš radove koji su ovih dana izloženi u galeriji na Cetinju?
- Sve je izabrano u saradnji sa kustoskinjom Anom Popović za vrijeme pandemije. Imala sam vremena da dobro iskeniram i da se dobro ugojim dok obrađujem fotografije (smijeh). Prvo smo imali sve, a onda smo polako počele da odbacujemo i da pravimo cjeline i to prema duhu koje fotografije nose. Imali smo "novi talas" paralelno sa likovnim životom u beogradskom SKC-u, portrete, autorski rad van reporterskog momenta, zatim devedesete godine obilježene demonstarcijama, pa Gorski Kotar... Sve to čini moju reptrospektivu koja je bila izložena u galeriji na Cetinju.
• Radili ste sve što jedan umjetnički fotograf može da radi - umjetničku, reportersku... Otpratili ste i zabilježili čitavu jednu kulturu jedne zemlje koja više ne postoji. U čemu ste se naviše pronalazili?
- To je pitanje otprilike koja ti je najdraža slika. Nije ni jedna posebno - sve su mu drage, naravno neke više neke manje. Otpilike, to više po duhu decenije. Nisam bila svjesna da će se ona država raspasti, i da je "novi talas" nešto najbolje što nam se desilo, ali sam osjećala značaj devedesetih, svih tih promjena i dešavanja. Svaka decenija nosila je sa sobom novi izazov, i na kraju krajeva ja tokom godina sazrijevam fotografski, a i u glavi, malo kasnije (smijeh).
• Šta je prevagnulo da jedna istoričarka umjetnosti sa desetogodišnjim stažom rada u Studentskom kulturnom centru i iskustvom vođenja galerije odluči da fotografija bude primarna?
- Počela sam da fotografišem zbog nepravde! Željela sam da se zaposlim ako istoričarka umjetnosti, ali posao nisam dobila nego drugi preko veze, ja kaže sebi: Goranka moraš nešto da promjeniš za 180 stepeni - i počnem da fotografišem. Srećom, imala sam drugove u "Džuboksu". Da sam imala društvo u nekom listu za poljoprivredu vjerovatno bih počela sam slikama te tematike, ali "Džuboks" je uradio svoje i postala sam fotograf "novog talasa". Posle se sve odvijalo svojim tokom, počela sam da radim za zagrebački "Start", a devedesetih za "Vreme"...
• Bili ste svjedok događaja koji su izrodili ono što se danas u teoriji smatra najvećim dometima jugoslovenske kulture. Sjećate li se tog perioda, da li Vam je već tada bilo jasno da se pred vama odvija nešto važno?
- Obrazovala sam se još kao studentkinja u Studentskom likovnom centru koji je imao dobar likovni program, konceptualnu umjetnost u kojoj nije bilo bitno samo svjetlo i scena, nego kontekst i razmišljanje. To me je relaksiralo što se tiče fotografije i odsustva kompleksa foto-kluba gdje su svi u fazonu: ne znaš ono, ovo... Ako ne znaš valjda ćeš naučiti - i, naučila sam, i da stavim film u aparat, i razvijem film, napravim fotografiju.
• Da li ste još tada mogli da predvidite gdje i dokle ćemo stići?
- Kad si svjedok vremena (osim ako si neki filozof) ne možeš da shvatiš kretanja, već si učesnik. Jedino kad ostariš stekneš iskustvo i shvatiš da si prevaren u svojim iidealima i na osnovu toga dobiješ zrelost.
• Da li je to iskustvo koje ste stekli učinilo da sada drugačije tumačite svoje djelo i to vrijeme?
- Jedino što mogu je da sad neke fotografije revalorizujem u odnosu na onaj period kad sam ih radila. Na izložbi na Cetinju ima fotografija koje nikad dosad nisam objavila, niti sam mislila da su dobre, ali kako je vrijeme prođe, kao i vino, neke fotke sazre i postanu interesatne.
• Zbog čega sad uzimate aparat u ruke?
- Ne uzimam ja više aparat u ruke. Nije to nikakvo razočarenje i tome slično, nego sad je tolika invazija mobilnih telefona, a klinci prave dobre fotografije sa njima. Što da se brukam kad deca to odlično rade!!! Ni Desanka Maksinović nije pisala ljubavnu poeziju posle sedamdesete, pa tako ne moram ni ja da fotografišem posle 70. Mogu da komentarišem, prenosim iskustva, mogu da volim ili ne volim neku fotografiju, ali nemam potrebu da slikam. Sada posmatram fotografiju sa pozicije tumača.
• Čini mi se se nekad fotografi više bavili društvenim temama, a da su teme današnje generacije intimnije?
- Pošto sebe neprestano postavljaju na društvene mreže, dakle javno, možda im je potreban prostor za sebe, pa su im teme ličnije. To je jedno od tumačenja. Mislim da je kod njih prevagnula potreba da sebe analiziraju, jer se lako izlažu javnosti.
• Da li bi neku fotografiju danas ne bi uradili?
- Ne, sigurno. Uvijek sam bila poštena prema osobi koju sam željela da slikam, nikad nisam htjela da je nagrdim i karikiram. Voljela sam da znam koga i zbog čega slikam.
