U ciklusu koji je barskoj publici preksinoć premijerno prikazan, umjetnica nudi misaono i vizuelno promišljanje odnosa prostora, materije i identiteta. Ona kombinuje preciznu geometrijsku osnovu sa intuitivnim potezima, brišući granicu između racionalnog i intuitivnog, između arhitekture i apstrakcije.
– Likovna poetika Lidije Nikčević u tematskom ciklusu "Konstrukcije" predstavlja promišljenu i vizuelno snažnu analizu arhitektonike savremenog urbanog pejzaža, ali ne u njegovoj fizičkoj, već u njegovoj značenjskoj, ideološkoj i egzistencijalnoj dimenziji - kazala je, otvarajući izložbu, istoričarka umjetnosti i likovna kritičarka Lucija Đurašković. Prema njenim riječima, "radi se o unutarnjoj slikarskoj refleksiji umjetnice prema gradu, satkanom od ideja čiji korijen prepoznajemo u socrealističkom korpusu, sa modernističkim elementima konstruktivizma, kubizma, geometrijske apstrakcije i neoplasticizma koji se u današnjem vremenu ogledaju u idejama globalizma, gdje više nije simbol specifične zajednice, identiteta ili kulturnog pamćenja, već strogo strukturiran sistem proizvodnje, kontrole, koji neminovno vodi ka otuđenju od drugog kao i od nas samih – istakla je Đurašković.
Ona dodaje da se arhitektura koju Nikčević prikazuje oslanja na jezik socrealističke monumentalnosti, ali je prečišćena i fragmentisana kroz kubističke forme: masivne strukture, pravilni ritmovi, zatvoreni volumeni bez pukotina.
– To su zgrade koje ne komuniciraju sa okruženjem i čija je estetika hladna, matematička, sistemska. One ne pozivaju, ne primaju, ne pamte – one dominiraju - navodi istoričarka umjetnosti.
Đurašković u svom kritičkom osvrtu naglašava da prizori koje umjetnica predstavlja nijesu plod mašte, već je to svakodnevica u kojoj bivstvujemo i koja nas okružuje: gradilišta, skele, radnici sa šljemovima, monumentalna zdanja u izgradnji...
– Ipak, njihov slikarski tretman ih izdvaja iz dokumentarnog ili realističkog tona. Radnici su svedeni na figure bez izraza, depersonalizovani, gotovo robotski. Nema interakcije, nema drame, nema pripovijedanja, nema rastinja koje bi ukazivalo na klicu života - kazala je, između ostalog Đurašković.
– Ova izložba funkcioniše i kao ogledalo, i kao upozorenje. Ona prikazuje, ali i razotkriva, i to precizno, bez viška, pretjerivanja, hladno, bez patetike. Gradovi Lidije Nikčević su gradovi bez lica, bez identiteta: oni predstavljaju svijet postojanja, ali ne i prisustva prebogatih iskustava života. A upravo u tom odsustvu krije se, paradoksalno, najdublja prisutnost – poziv da se zapitamo gdje smo, kuda idemo, i da li je moguće da grad koji gradimo prestane biti ogledalo naše otuđenosti i samoće – zaključila je Lucija Đurašković izražavajući želju da Lidija kroz važne egzistencijalne opomene, osvaja i niže dalje umjetničke uspjehe, navodi se u saopštenju JU Kulturni centar Bar.
