Otvarajući postavku djela oslikanih rukom stvaraoca koji je postao umjetnički simbol vojvođanske ravnice, prof. dr Drago Perović je konstatovao da na slikama koje su ovih dana pred publikom u Nikšiću preovladava ono što se uzdiže iznad ravnice (drveće i kuće, crkve), i što nam, posmatrano iz blizine, zaklanja nebo.
– Zapravo, sama ravnica nigdje nije u prvom planu, ali kao rodina, kao majka, bez roptanja, sve rađa i nosi na sebi, i jeste drugi plan – kazao je prof. dr Drago Perović.
Pored ravnice i njene djece, dodaje Perović, tu je i "hod u četvorstvu koje vlada ovim slikama nalazi se prikriven oblacima plavetnog neba".
– Tamo gdje nema ništa što se uzdiže, tamo samo linija horizonta odvaja zemlju od neba. Kad ono ovozemaljsko zatvori sasvim horizont i kada nadvisi nebo, ono postaje hrana za neutaživu glad našeg oka, za njegovu pohlepu da sve uoči i učini očiglednim. Kao i kod Sindika i nas koji smo rođeni među planinama, njihovi visovi zaklanjaju nebo uzdižući ga nad nama – istakao je Perović.
Doživljaj uzvišenosti i doživljaj palosti se razlikuju. Zbog toga svoj slikarski svijet Stojkov naseljava onim što teži ka visinama. Tako sve što remeti prazninu ravnice i neba djeluje ponosno na sebe – i drvo, i svaki njegov list, i svaka kuća i crkva – svi oni žele da sačuvaju vertikalu čovjekovog bivstvovanja. Kao da sve teži, kaže Drago Perović, da se odvoji od svoje rodine i uzdigne na nebesa, da nadraste samog sebe.
– Imamo, dakle, dva pravca kretanja: prvi je kako priroda izrasta iz same sebe, a drugi kako se čovjek smješta u prirodu. Pri čemu je apsolutno prikazana čovjekova vjernost prirodi i njenoj nepatvorenoj ljepoti. Na djelu je, u autentičnom obliku, unutrašnja potreba čovjeka da posvjedoči kako to priroda slika samu sebe, prirodnim linijama i bojama za koje se lijepi naše oko. A sve to omogućava skoro nevidljiva ravnica – svojim dobrim duhom, s jedne strane, i zaštitnički orijentisanim nebom, onim horizontom koji ih ujedno i spaja i razdvaja – kazao je Perović i dodao:
– Da li ostaje "autentični kreativac" (Duranci) koji je "prevazišao" manirizam naive ili je "samo" veliki majstor naive (Depolo), nijesam u stanju da razlučim. Ali, možda bi, da je živio u njegovom vremenu, slavni Pikaso i za njega napravio banket kao za Anri Rusoa početkom XX vijeka – zaključio je profesor Perović, naglasivši da je u posljednja tri dana vidio "Ranjeni kanjon Pive" slikara Miljenka Sindika i "Dobri duh ravnice" Save Stojkova.
Sava Stojkov je rođen 1925. godine u Somboru, u kome je proživio sav svoj vijek. Bavio se slikarstvom duže od sedam decenija, imao je preko 500 samostalnih i više od 600 kolektivnih izložbi što ga svrstava u sam vrh srpske umjetnosti.
Moderatorka večeri Dragana Blagojević je naglasila da je na Stojkova uticala periodična popularizacija naivne umjetnosti jugoslovenskih stvaralaca.
– Od ranih šezdesetih djelovalo je nekoliko skupina umjetnika koji su njegovali ovaj pravac. Donekle, Stojkov je prihvatio nasljeđe Hlebinske škole, Kovačice i Oparića, ali uvijek uz prepoznatljivost svoga stila. Sazrijevajući kao umjetnik, sa vlastitim pravilima izražavanja, od kraja sedamdesetih njeguje svoj jedinstveni stil – kazala je Blagojević, zaključivši da Stojkov postaje prepoznatljiv po pejzažima, a potom i po portretima u kojima se prepliće spontana naivnost i optička egzaktnost koje ga, na koncu, svrstavaju u red naivnog realizma.
