Piše: prof. dr Dragan Koprivica

Kao iskreni prijatelj i poštovalac velikana crnogorske narodne muzike Zorana Kalezića, umjetnika koji je proslavio crnogorski melos i na svjetskim kulturnim destinacijama, ističem značaj odluke predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića, prvog predsjednika naše države koji je odlučio da Kalezić bude odlikovan Orenom Crnogorske zastave drugog reda, koji je Milatović na svečanoj sjednici povodom Dana opštine Danilovgrad uručio Zoranovoj supruzi Ireni. 

Riječ je o prvom državnom priznanju Kaleziću, i to dodijeljenom posthumno, čime je bar jednim dijelom ispravljena višedecenijska nepravda prema velikom umjetniku. 

Predsjednik Milatović je tim povodom s razlogom iskazao i lično žaljenje “što odlikovanje Zorana Kalezića dolazi posthumno, jer je on i za života bio znamenita ličnost na regionalnoj umjetničkoj sceni. Svojim glasom Zoran je svijetu prenio zvuke svoje zemlje i rodnog kraja, o kojem je do posljednjeg dana sa ponosom govorio.”

Svakako, ovaj čin rehabilitacije našeg velikog muzičkog umjetnika desio se na zadovoljstvo cjelokupne muzičke i kulturne javnosti, ali taj svijetli povod iziskuje i dodatni pogled na neponovljivu karijeru Zorana Kalezića i njegov neprocjenjiv doprinos našoj muzičkoj baštini.

Kalezić je imao sudbinu mnogih velikana da svugdje bude daleko više uvažavan nego u svojoj zemlji, u kojoj je uvijek pronalazio najveću inspiraciju, a najveću slavu pritom postigao u Beogradu, počev od prvog solo nastupa na festivalu “Beogradsko proljeće”. 

Prvu nagradu je osvojio na Festivalu Crna Gora 1971. pjesmom “Zbog đevojke Crnogorke”, zatim je 1973. pobijedio na Festivalu “Akordi Kosova” pjesmom “Vratiću se, majko”, a 1978. dobio prvu nagradu na Festivalu “Ilidža” za pjesmu “Jednoj ženi koje nema više”. Od značaja je i druga nagrada na Festivalu narodne muzike u Parizu, prva nagrada na Beogradskom proleću, Estradna nagrada Srbije... Kao znak poštovanja prema njegovim muzičkim dometima i njegovoj ličnosti, Zoran je bio šest godina predsjednik Udruženja estradnih umetnika i izvođača Srbije. 

Živeći duže od decenije u Americi, stekao je status američkog istaknutog umjetnika, kakav su svojevremeno dobili i Rej Čarls i Tom Džons. Imao je i status istaknutog umjetnika Jugoslavije, a za izuzetan doprinos na očuvanju tradicionalne pjesme i muzike dodijeljena mu je nagrada za životno djelo na Radio i TV festivalu “Moravski biseri” na Zlatiboru.

Dobio je i priznanje PAM-a za izuzetan doprinos razvoju i afirmaciji muzičke umjetnosti Crne Gore, Nagradu za životno djelo Udruženja estradnih umjetnika i izvođača Crne Gore, zahvalnicu KIC-a “Budo Tomović” za veliki doprinos razvoju ansambla i očuvanju tradicije Podgorice i Crne Gore, nagradu Glavnog grada “19. decembar” i nagradu “9. decembar” Danilovgrada.

Međutim, sva ova i ovolika značajna priznanja domaćeg i međunarodnog nivoa nijesu inspirisala nijednog dosadašnjeg predsjednika Crne Gore da Kalezić dobije državno priznanje, pa odluka Milatovića zaslužuje i dodatno poštovanje zbog ispravljanja višedecenijske nepravde prema velikom muzičkom imenu.

Zoran je nosio vječni žal na duši, a ilustrativan je i detalj: dodjela nagrade Glavnog grada “19. decembar” za 2015. godinu. Kad sam ga pozvao i rekao da ću inicirati predlog da bude kandidat na Konkursu, on me malodušno i sa sjetom zamolio da to uopšte ne činim rekavši da će Žiri namjerno glasati protiv njegove kandidature i da započinjemo zaludan posao. Kad sam kazao da ću ga predložiti i uprkos njegovoj skepsi, Zoran je na kraju rekao: “Piši, profesore, ali od toga nema ništa.”

Međutim, dobio je nagradu Glavnog grada, pritom ravnopravno sa još jednim laureatom. 

Treba istaći i da nestvarno zvuči podatak da je tokom Zoranove bogate karijere i velike popularnosti prodato više od petnaest miliona njegovih albuma, tradicionalnih crnogorskih pjesama, i onih u duhu tradicije Crne Gore. Među njima se izdvajaju: prvi veliki hit “Moj život je tužna priča”, zatim “Moj dobri anđele”, “Dobro veče, izgubljena nado”, “Stan‘, mladosti, stani, stani”,  “Željo moja, moj otrove”, “Kako je lepo u mom kraju”, “Ti nikad nećeš znati”, “Šta će meni vino”, “Vratiću se, majko”...

U estradnim krugovima stajao je rame uz rame sa najvećim zvijezdama narodne muzike, Tomom Zdravkovićem, svojim životnim prijateljem i kumom, Cunetom Gojkovićem, Tozovcem, Lepom Lukić... 

Rijetko koji muzički stvaralac iz Crne Gore može održati koncert u prepunoj Velikoj dvorani “Sava Centra” u Beogradu sa blizu četiri hiljade mjesta, a to je pošlo za rukom Zoranu 26. maja 2016. na obilježavanju 50 godina uspješnog stvaralaštva. U Beogradu je 2022. predstavio svoj posljednji studijski album “Spomenar”, podarivši muzičko ruho stihovima Lesa Ivanovića, Vita Nikolića, Dragana Radulovića...

Gostovao je po Evropi, najviše u Njemačkoj, Švedskoj, Francuskoj, Luksemburgu, Švajcarskoj, nastupao i u Moskvi kao ambasador crnogorske narodne muzike, uvijek svuda rado viđen i dočekivan.

I sam je komponovao pjesme, na primjer, “Vratiću se, majko”, “Nismo prvi koji se rastaše”, “Zaboravi, zaboravi”, “Sto puteva i sto staza”, a komponovao je i pjesmu koja je prvo proslavila Ljubomira Đurovića “Tamo đe se gusle čuju”.

Prošlog novembra uspio je da snimi i spot za singl “Za Irenu” sa albuma “Spomenar”, koji je izdao “Jugoton-Kroacija”, a podršku za projekat dali su mu Galileo-prodakšen i reditelj Nikola Vukčević. Tad je izjavio da je pjesma “Za Irenu” posvećena njegovoj voljenoj supruzi, i da ta pjesma “nosi univerzalnu poruku, posvetu ljubavi, bez koje život nema smisla”.

Za Zorana su komponovala najveća imena estrade, Aca Stepić, Šaban Šaulić, Božidar Ivanišević, Miroljub Aranđelović Kemiš, Rade Vučković, Novica Negovanović...

Zoran je sebe doživljavao ne kao estradnog nego narodnog umjetnika, ističući da se status i ugled stiču prvenstveno radom i ostvarenjima.

Kao organizator i učesnik koncerta omaža “Pjevamo Zoranove pjesme”, održanog 3. aprila ove godine u prepunoj velikoj sali KIC-a “Budo Tomović”, želim da naglasim da su se pozivu za učešće rado odazvali Zoranovi prijatelji, estradni umjetnici: Zdravko  Đuranović, Šukrija Žuti Serhatlić, Igor Đurović, Dragan Račić, Tanja Šeter, Dejan Škuletić, Lazar Kalezić, Rajo Simonović i Goran Jokanović. O Zoranovom životnom putu su govorili muzički stvaraoci Milorad Mićo Miranović i Sulejman Beća Kujević. Isti koncert ponovili smo u UIKS-u 18. aprila za zatvorenike Spuškog zatvora.

A na koncertu u KIC-u pročitana je poruka Zoranove kćerke Aleksandre: “Znam i vjerujem da je moj tata tu, i da sve ovo gleda, i da je srećan zbog ovog događaja, i da on ovakve kulturne manifestacije zaslužuje ne što je moj otac, nego što se borio za profesiju i bio Don Kihot, i ja sam ga molila: ‘Stani, tata.’... Mislim da je ostavio neki trag, i da će to vrijeme pokazati...”

Aleksandra je na kraju citirala očeve riječi: “Dok sam živ boriću se za dobrobit prave muzike, i to mi niko ne može zabraniti. Ja ću ovako kako mislim da treba, jer ja drugačije i ne umijem...”

Zoran Kalezić je sve svoje pjesme prožeo specifičnom nostalgijom, pa je zapaženo i da nije snimio nijednu veselu pjesmu a, saznavši za svoju neprebolnu boljku, izjavio je: “Meni je pjesma sve... Pjevaću do posljednjeg daha.”