Crnogorska likovna publika do 17. marta ove godine u Podgorici ima priliku da pogleda radove njemačkog slikara Maksa Nojmana, jednog od najznačajnijih slikara figurativaca druge polovine 20. vijeka. Njegovi radovi izloženi su u Galeriji Muzeja savremene umjetnosti Crne Gore (MSUCG). Ova svojevrsna retrospektivna izložba plod je saradnje MSUCG sa Galerijom "Puzić" iz Njemačke, a kustoskinja je Natalija Đuranović. Izložba je naslovljena "Gegenfrage" ("Protivpitanje"), a postavka se sastoji od više desetina radova rađenih različitim tehnikama, i različitih formata. Ipak, svima im je zajednički motiv - figura čovjeka, ali, koja nema definisan lik. Samim tim, ulaskom u galerijski prostor, dolazite u poziciju da vas radovi prosto "uvlače" u svoje priče, kroz svoje "nedefinisane" oči - otvore za oči, ponekad oči bez zjenica, kroz svoja otvorena usta, kroz likove slične obezličenim maskama, ali i onda kada na slici imate multiplicirane "stvarne" ljude s definisanim likovima, čije figure odudaraju od "geometrije" u kojoj su postavljeni. I svi oni, "zaokruženi" su, ali ne aurom, oreolom, nego tamnom sjenkom. Ponekad, sjenka je ispred njih, ponekad kao da im oduzima ljudskost, i to ne samo tjelesno, već metafizički. Zato i ne čudi da je osnova crno-bijela, a da je slikar "uznemiruje" svedenim korišćenjem žute, crvene, plave, ili pak kolažirajući sliku, kao i naglašenim crtačkim "alatom" - linijom. No, kako uznemirava sliku, tako uznemirava i posmatrača, dovodeći ga u aktivno stanje, stanje iščekivanja i zapitanosti pred onim što gleda i vidi.
Nojman se prvi put predstavlja crnogorskoj publici, i kako je rekao na otvaranju izložbe, prvi put je i boravio u Crnoj Gori.
• Zašto ste izložbu naslovili "Protivpitanje"?
– Kontra pitanje - to znači da publika dok gleda sliku treba da pita: "Šta si rekao? Šta mogu s ovim?", a da slika uzvraća na pitanje: "Samo pogledaj."
• Ništa više?
– Da, ništa više.
• Zašto je pitanje - postavljanje pitanja - propitivanje važno u vizuelnim umjetnostima, jer to nije ni poezija, ni roman, ni film?
– Mislim da je umjetnost bolja kada postavlja pitanja, nego kada daje odgovore.
• U najavi za izložbu ističe se da ste jedan od slikara dosljedno posvećenih figuraciji, prepoznatljivoj figuri. Kako je do toga došlo i šta Vas je navelo da izaberete takav način izražavanja, jer to u 20. vijeku i nije bilo tako zastupljeno?
– Možemo reći i da i ne, ali, ja nisam mlad umjetnik, ja sam star umjetnik. I, kada sam ja počinjao, to nikada nije bilo pitanje - figura ili nešto drugo. Ja imam potrebu da radim s ljudskim bićem, s ljudskom figurom, to je ono što me zanima, jer i ja sam čovjek, jedan od ljudi.
• Šta je ljudska figura danas za Vas, ali ne kao umjetnika, već za Vas kao ljudsko biće? Šta je ljudsko biće danas a s obzirom na tehniku, tehnologiju, AI....?
– Ovo je vrlo teško i vrlo zanimljivo pitanje. Danas, u situaciji koju sada imamo u svijetu, ljudi su nesigurni, ljudi su nemirni, uznemireni. Ljudi preispituju šta je (životna) energija, šta je politika, šta je ovo, šta je ovdje... I to su problemi na koje ne mogu odgovoriti, ali mogu pitati zašto, i mogu pitati što je čovjek.
• Šta Vam je važnije (bliže) - da li je to crtež, linija, ili je to boja?
-– Linija. Kad sam počeo raditi bio sam više crtač nego slikar. I to se može vidjeti. I onda se to promijenilo. Za mene su ove velike slike vrlo važne. Ali, i dalje pokušavam crtati svaki dan. Čak i kada ne slikam, crtam.
• Šta biste poručili mladim kolegama, mladim slikarima koji sada stupaju na scenu? Šta biste im rekli da rade, na koji način da djeluju?
– Ne mogu nikada reći mladim ljudima da moraju raditi ovako ili onako, ovo ili ono je važno. Ne, važno je da budu ono što jesu, a to je težak put.
