Poznata umjetnica performansa Marina Abramović kaže da joj je trebalo 50 godina da njena djela postanu mejnstrim u umjetnosti.
Abramovićeva je dobila nagradu “Princeza od Asturije”, koja se dodjeljuje se već 40 godina u nekoliko oblasti, a za španski list El pais govorila o svojim počecima.
- Tajperiod je bio jako težak, osjećala sam se kao prva žena koja hoda po Mjesecu. Posvetila sam se performansu protiv volje svoje porodice, profesora i umjetničke kritike u bivšoj Jugoslaviji. Uvijek sam znala da sam u pravu, ali je pritisak u mom okruženju bio ogroman. Ne samo što je to bila nepozata disciplina, i sama riječ je bila nepoznata. Sam termin se odnosi na kontakt među ljudima, a taj konkakt sam donijela na emotivan način- dodala je ona.
Kaže da joj pandemija koronavirusa teško pada upravo zbog gubitka kontakta i suštine ljudskog bića.
- Morali smo da zaboravimo zagrljaje. Ali, sa druge strane, doživjela sam to kao izazov. Razmišljala sam kako možemo da se povežemo na drugi način - kaže Marina.
Abramović je govorila i o svom bivšem partneru Ulaju, koji je preminuo na početku pandemije koronavirusa, u martu 2020. godine.
- Nisam čak mogla da odem ni na sahranu. Nije me iznenadila njegova smrt. Više od 10 godina se borio sa kancerom. Poslednji put smo se čuli u novembru. Čestitala sam mu rođendan, jer smo rođeni istog dana. Dugo smo pričali iako je on teško govorio. Imali smo vezu sa mnogo uspona i padova, nije bio jednostavan čovjek, ali smo se na kraju pomirili. Prema njemu osjećam samo ljubav i poštovanje”, rekla je ona.
Pošto se Abramović smatra zaslužnom za popularizaciju umjetnosti, otkrila je da je formula za to posvećenost.
- Vjerovanje u sebe i da nikada, ali nikada ne odustajete. Veoma sam kritična prema svojim ranim radovima, ali oni su sada dio istorije. Da sam se obazirala na kritike, ne bih nikada izašla iz kuće. U neku ruku je lako početi sa slikanjem ili vajanjem, ali performans je nematerijalan, on je vrijeme. Morate biti tamo gdje se on događa, postoji samo ako ga se publika sjeća. Mnogi koji su počeli sa mnom su ga napustili, promijenili su pravac. Ja sam jedina iz moje generacije koja je ostala”, kaže ona i objašnjava da li je u performansu bol zaista neophodan, kao gubljenje svijesti usled gušenja, koje je više puta iskusila.
- Ako zaista vjerujete u performans, učinićete sve što treba i to će vam promijeniti život. On je i dalje revolucionaran u umjetnosti, najkompleksnija je forma. Ja sam je izmislila, ranije nije postojala, ali će me naživjeti”, zaključuje Abramović.
