Slikarka i grafičarka mr Milka Vujović, redovna profesorka Univerziteta umetnosti u Beogradu - Fakulteta primenjenih umetnosti, predstaviće se nakon pet godina samostalnom izložbom u rodnoj Podgorici. Njena izložba naslovljena "Svet koji (ni)je negde" biće otvorena u utorak, 14. maja u 20 časova, u Modernoj galeriji podgoričkih Muzeja i galerija. Izložbu će otvoriti istoričarka umjetnosti Petrica Duletić, rukovoditeljka Galerijskog sektora podgoričkog Muzeja.

O njenim radovima na ovoj postavci koja će moći da se pogleda do 5. juna u tekstu pratećeg kataloga stručni osvrt dala je istoričarka umjetnosti Vesna Kruljac, ističući da je Vujović očigledno ovaj put naglašeno bila inspirisana kontrastima Mediterana i Orijenta.

– Pogled na Mediteran i Orijent koji nudi savremena, samosvjesna i emancipovana bijela Evropljanka lišen je stereotipa, tabua, aure "zabranjenog voća". Umjesto toga, sada su to prostori novih saznanja, doživljaja, iskustava, nesputane slobode, radosti i uživanja dostupni modernoj ženi. Slikovna logika počiva na ponavljanju s razlikama, principu serije i principu paradualizma, koji ovaj ciklus čine bogatim u pogledu razrade određenog motiva ili sadržaja. Autorka insistira na poštovanju tradicionalnih vrijednosti slikarskog medija, manuelnoj vještini, figuri i naraciji. Strukturu prizora koncipira kao pastiš citata, autocitata, reminiscencija i parafraza rješenja domaćih i evropskih slikara 20. vijeka, što njenim slikama daje osobine "učene" ili eruditske umjetnosti koja podrazumijeva obaviještenog posmatrača - zapisala je Kruljac.

• Čini se da se ključ razumijevanja Vaše predstojeće izložbe krije iza naslova"Svet koji (ni) je negde". Zato, molim Vas da nam otkrijete šta se krije iza toga naslova. Kakav je to svijet koji nije tačno "lociran" i zašto Vam je kao takav, "nedefinisan", bio potreban?

– Ponekad svi mi, ja svakako, poželim da moje svakodnevno okruženje, makar to bilo i u nekom kratkom vremenskom roku, zamijenim nekim drugim... geografski, kulturološki i u svakom drugom pogledu manje ili više dalekim i različitim. I na tim stranim horizontima svuda se osjećam kao kod kuće i odasvuda ponesem u sebi inspirativne momente za svoj rad - dragocjenosti uživanja u nepoznatim predjelima i upoznavanje zanimljivih osoba (i jedni i drugi su zanimljivi i neponovljivi na svoj način) donose mi nove nezaboravne slike koje "slažem" u svojoj memoriji i koje nakon nekog vremena likovno oživljavam. Svjetove koji su tamo i ovdje prisvajam, oblikujem po svome i živim iznova u mom svijetu koji je ovdje, zato on i jeste i nije.

• Čini se da se radovi vizuelno nadovezuju na neka ranija ostvarenja. Zašto je potrebno imati – slikati prepoznatljivim umjetničkim "rukopisom"? Kada ste ga definisali, otkrili u sebi?

– Imati vizuelni identitet danas predstavlja sve, ne samo u sferi umjetnosti i veliko priznanje za svakog umjetnika je kada publika može da prepozna njegov rad. U mom slučaju (a vjerujem i kod drugih autora) sopstveni izraz, tj. umjetnički rukopis ne nastaje preko noći i ne "prepoznaje" se ili otkriva naprečac, naprotiv, to je jedan konstantan proces, jedan višedecenijski napor ulaganja u lični rast i razvoj kao umjetnika, svakodnevni izazov savladavanja i potčinjavanja likovne problematike sebi i svojoj umjetničkoj vizuri. Umjetnički "rukopis" umjetnika je njegova umjetnička lična karta, možda slična hiljadama drugih, ali je zapravo jedna i jedinstvena.

• U najavi za izložbu navodi se da se ovim radovima često poigravate i motivima iz istorije umjetnosti. Da li su možda upravo primjeri iz istorije umjetnosti dokaz da se treba otrgnuti od konvencije a da bi se stvorila nova vrijednost?

– Iz istorije umjetnosti uzimam ono što ostavlja utisak na mene i svakako ga ne kopiram niti to zauzima bitno mjesto u mom stvaralaštvu. Obično su to reminiscencije na neke ukrase, arabeske (ljiljani minojske kulture, marokanske i tunižanske arabeske, frizovi jordanskih arheoloških nalazišta, sejšelski kreolski ukrasi) ili nešto slično tome čime ja pokušavam da se poigram tvoreći neki drugi izraz. Baveći se figuracijom, neminovno je da neka vaša kompozicija nekoga podsjeti na neku drugu, a da bi se stvorila nova vrijednost svakako se mora imati i neko uporište, neki temelj na osnovu kojeg ćete graditi svoju umjetničku viziju. Istorija umjetnosti je svakako nešto što vas prati kao temeljan i nezaobilazan dio vašeg obrazovanja i svakako da umjetnik jeste u prednosti ukoliko mu ona nije nepoznanica i ako uspije da izbjegne zamke neke konvencionalne umjetničke "prepiske".

• Vaši radovi su visoko estetizovani. Zašto Vam je potreban taj "meki" pristup problemu? Da li je to u stvari suština feminizma – ženskog pogleda na svijet, načina rješavanja problema?

– Estetika kojoj sam sklona svakako da zahtijeva određeni standard posvećenosti u radu, osmišljavanje, razumijevanje problematike kojoj pristupam itd. "Meki", kako ste vi naveli, a ja nikada tako ne bih klasifikovala, pristup problemu shvatam kao nešto što je ženstveno i bez namjere da bude nametljivo i da po svaku cijenu bude dopadljivo, u suštini nema obavezno veze sa feminizmom, pojmom čiju konotaciju više vezujem za neku drugu oblast nego što je to umjetnost.