Udruženje književnika Crne Gore u okviru Tribine "Riječ" priredilo je veče sjećanja na djelo i lik pjesnika Ranka Jovovića koji je preminuo prije pet godina. O pjesniku čija poezija se često opisuje kao krik, plač, ali koja je u sebi, u svim vremenima uvijek bila i socijalno angažovana, buntovna, istinoljubiva, braneći čovjeka i ljudskost, i koja je i suštinski istinska lirika, u Manastiru Sveti Simeon Mirotočivi u prisustvu pjesnikovih kćerki Milene i Mine, govorili su Milica Kralj, Novica Đurić i Perivoje Popović.
Navodeći da je Jovović pjesnik o kome se ne govori u prošlom vremenu, Kralj je istakla i da je on pjesnik koji je pisao o ličnom i kolektivnom tragizmu u besudnim vremenima. Podsjetila je i na njegove zbirke poezije, koje su ovjenčane najznačajnijim književnim nagradama, što i konkretno svjedoči o značaju i visokom mjestu koje je zauzimao Jovovićev pjesnički iskaz u sveukupnoj srpskoj književnosti. Njegova estetika, dodaje Kralj, ogleda su u njegovoj rečenici - "Moja poezija - molitva i kletva!".
– Jovovićeve pjesničke slike su mikrokosmička čestica niza lirskih opservacija koje povezuje samorazarajući motiv patnje, silazak u opšti životni vrtlog svagdašnje banalnosti i ispraznosti, pjesničke slike objave života kroz kristalnu suzu jedinke pjesničke koja plače, pati i vjeruje u vaskrsenje - istakla je Kralj, dodajući da smatra da je on bio pjesnik u čiju dušu je stalo cijelo srpstvo i srpski jezik. Jovović je, ističe, bio pjesnik apsolutne poezije.
Đurić je, prisjećajući se drugovanja s Jovovićem, istakao kako je Ranko bio nepotkupljiv ne samo kao pisac, već i kao čovjek koji nije nikada odstupio od onog što jest. Jovović je, kaže Đurić, bio "pjesnik nesmirene duše, riječima oštar kao planinski vjetar, a srcem vezan za Crnu Goru, njenu bol i gordost".
– Njegova poezija nije bila tiha – bila je uzvik, bila je jauk, bila je molitva. Pisao je protiv straha, protiv izdaje, protiv zaborava. U njegovim stihovima grmjeli su munja i molitva, susretali su se Sokrat i Njegoš, čovjek i Bog, pjesnik i narod. I kad je pjevao o ljubavi, to nije bila ljubav bez bola – jer Ranko nije vjerovao u nježnost bez rane, u život bez opasnosti. Bio je pjesnik koji nije pravio kompromise. Volio je riječ onakvu kakva jeste – tešku, istinitu, neumoljivu. Njegove pjesme nisu tražile saglasnost, nisu tražile ni milost. Bile su poziv na odgovornost, na borbu, na uspravno hodanje, čak i kada se zemlja pod nogama ljulja - rekao je Đurić, dodajući da Jovovićevi stihovi i dalje žive među onima koji ne žele da ćute, u mislima buntovnika koji vjeruju da je pjesma posljednje utočište slobode.
Tokom večeri prisutni su čitali Jovovićeve stihove, najprije je to učinila Milena Jovović, zatim Lala Novaković, Milica Kralj, Novica Đurić, Radomir Milić, dok su Čedomir Vukićević i Maksim Drašković pročitali svoje stihove posvećene ovom pjesniku, a Vukić Garo Brajković prisjetio se njihovog druženja.
Коментари (0)
Оставите свој коментар