<p>Хакназаријан одушевио и као инструменталиста и као диригент</p>

Хакназаријан одушевио и као инструменталиста и као диригент / -ФОТО: АЛЕКСАНДАР ЈАРЕДИЋ

Narek Haknazarijan: Ništa nije nemoguće

Ne slušaj šta ljudi kažu. Samo slušaj one koji ti kažu - da, ti to možeš da uradiš. One koji ti kažu da ne možeš, ignoriši. Jer vjerujem da sa dovoljno odlučnosti i mozga i talenta, sve je moguće. Nema granica. Samo treba da vjeruješ u to, poručuje Haknazarijan mladim kolegama

"Epsko otvaranje" naziv je koncerta kojim je preksinoć Muzički centar Crne Gore otvorio novu sezonu, 2025/2026. godine. Sa Crnogorskim orkestrom kao solista i dirigent nastupio je u dvostrukoj ulozi Narek Haknazarijan, violončelista i dirigent. Publici u Podgorici najprije se predstavio kao solista izvodeći sa CSO Varijacije na rokoko temu za violončelo i orkestar, op. 33 P. I. Čajkovskog, a potom dirigujući Simfoniju br. 2 u h - molu, takozvanu "Epska", A. Borodina.

Priliku da s ovim vrsnim muzičarem razgovaraju, novinari su dobili dan prije koncerta, otkrivajući da je ovaj međunarodno priznati violončelista svjetsku slavu stekao sa samo 22 godine, osvojivši prvu nagradu i zlatnu medalju baš na Međunarodnom takmičenju "Čajkovski".

Haknazarijan je bio učesnik BBC programa "New Generation Artists", a nastupao je i na BBC Proms festivalu, dok ga je Bečki Koncerthaus proglasio za izvanredan talenat. I kao kamerni muzičar nastupa na prestižnim festivalima. Izdao je dva albuma za Dojče Gramofon. Osim izvođačke karijere, ostvario se i kao dirigent – 2024. godine osnovao je orkestar "Artsak", gdje djeluje kao umjetnički direktor i glavni dirigent. Iste godine debitovao je kao dirigent i solista u Beču. Studirao je u Moskvi i Bostonu, a njegov mentor bio je legendarni Mstislav Rostropovič. Svira na ekskluzivnim "Larsenovim" gudačkim instrumentima.

Bah je Bog u muzici

• Ko je Vaš omiljeni kompozitor, ili kompozicija?

– Iako je to prilično uobičajen odgovor koji daju muzičari, i ja ću se sada osloniti na njega i reći da je moj omiljeni kompozitor onaj koga sviram upravo sada. Uostalom, posao muzičara je dijelom i da pronađe najbolje u muzici. Takođe, u mojoj je prirodi da kada sviram nešto, prema tome se odnosim kao prema mojoj bebi. Svaki komad koji sviram je kao moja beba. A, ako već moram da imenujem nekoliko kompozitora to su Betoven, Čajkovski, Šuman, Rahmanjinov, a Bah je za mene izvan svakog žanra, svake ere. To je bog muzike.

Iako je nastupao sa vodećim svjetskim orkestrima poput Londonske, Pariske i Čikaške filharmonije, Haknazarijan nije krio svoje oduševljenje muzičarima iz CSO, na prvom mjestu kao ljubaznim i prijateljski nastrojenim ljudima. Ali i s njihovim pristupom programu koji sviraju, a koji po Haknazarijanovim riječima, koji uopšte nije jednostavan, već naprotiv, prilično izazovan.

– Veoma sam srećan što ću svirati s njima, i bio sam veoma, veoma, i to pozitivno iznenađen i srećan kada sam vidio na kom nivou se pripremaju, i koliki su profesionalci. Takođe, pozitivno sam iznenađen duvačkom sekcijom, i to limenim duvačima, koji su često slaba tačka mnogih orkestara. No, ovdje su i drveni i limeni duvači izuzetni, što me veoma obradovalo - rekao je Haknazarijan.

• Kako biste opisali violončelo? Što je to što ga odvaja od ostalih instrumenata?

– Za mene, violončelo je instrument koji je najbliži ljudskom glasu. Nesumnjivo, violončelo ima meni omiljeni ton, nezavisno od toga što ga ja sviram. Pokušavam da budem što objektivniji, ali, zaista mislim da violončelo ima najplemenitiji zvuk i najplemenitiji tembar koji dopire do ljudskih srca dublje od drugih. I to je ono što volim kod violončela. Takođe, volim i svestranost violončela, jer s pravim pristupom kada svirate violončelo i uz malo rizika i ludosti, moguće je izvesti mnoge različite žanrove i stilove i proširiti granice instrumenta. Na primjer, često sviram komade pisane za violinu, jer vjerujem da jedinstvenost violončela koje ima niži registar, takođe može da ide visoko kao violina, i pokušavam da iskoristim te mogućnosti.

Muziku sam zavolio postepeno

• Kada ste se zaljubili u violončelo i muziku, i kada ste odlučili da će muzika biti Vaše životno opredjeljenje, profesija?

– To je došlo u različito vrijeme, odluka da će umjetnost biti moja profesija i spoznaja da je violončelo i muzika moja ljubav. Violončelo sam počeo da sviram sa šest godina, i tad, iskreno, nisam želio da postanem muzičar, niti violončelista. Moji roditelji su oboje muzičari, i pretpostavljam da možda i nisam imao izbora. Jednostavno, poslali su me na časove violončela, a ja prvih nekoliko godina nisam volio da vježbam. Mislim da je to sasvim normalno, jer vjerujem da svako normalno dijete ne želi da vježba instrument nekoliko sati dnevno. To je djetinjstvo, želite da igrate fudbal, da ponekad radite nestašluke sa svojim prijateljima. I tek kasnije, kada sam imao oko deset godina, i kada sam se s majkom preselio u Moskvu, i kada sam uvidio da moja mama žrtvuje svoju karijeru da bih ja mogao da studiram u Moskvi, u tom trenutku, shvatio sam kakvu odgovornost imam i kakvu žrtvu su moji roditelji napravili. Tokom tog perioda počeo sam i da sviram koncerte i uživam u životu na sceni, a najvažnije, da sviram pravu muziku, ne samo skale i vježbe, već lijepu muziku. I tada sam se zaljubio u violončelo, u muziku generalno, i odmah sam znao da je to moja sudbina.

• Koliko dnevno vježbate?

– Znate, mogao sam da odgovorim tačno na to pitanje možda prije 15 godina kada sam bio student, ali sada je nemoguće reći. Ponekad može biti jedan sat, ponekad tri sata. Zavisi od putovanja, od rasporeda. Što smo stariji, život nam donosi sve više obaveza. Tako je svima, ne samo nama muzičarima. I da, ponekad imam dovoljno vremena da vježbam, ponekad pokušavam da pronađem vrijeme za vježbanje, ali, naravno, još uvijek gledam da jedan ili dva sata dnevno vježbam.

• Što biste savjetovali mladim muzičarima na početku njihove karijere?

– Rekao bih - ne slušaj nikoga. Ako imaš san, ako imaš zadatak, samo to uradi. Ne slušaj šta ljudi kažu. Samo slušaj one koji ti kažu - da, ti to možeš da uradiš. One koji ti kažu da ne možeš, ignoriši. Jer vjerujem da sa dovoljno odlučnosti i mozga i talenta, sve je moguće. Dakle, ništa nije nemoguće. Nema granica. Samo treba da vjeruješ u to.