Prostor oko nas najčešće doživljavamo podsvjesno, ponekad smo prema njemu indiferentni, a ponekad ga osvještavamo u manjoj ili većoj mjeri. Prostor, kao i građevine koje su u prostoru, ili enterijeri građevina (a koji opet čine prostor), tjeraju nas da ga doživimo kao nekad kad smo bili djeca i činili prve korake, bili zadivljeni našim pokretom u prostoru. Prostor, urbani ili ruralni, odnosno građevine, govori i o osmišljavanju načina života čovjeka, govori i o kulturi nekog naroda, o stepenu civilizacije. Traži kompleksna i učitavanja i iščitavanja, nudeći najčešće jednostavne odgovore kao što su da li je nešto funkcionalno ili nije, i da li je nešto estetski prihvatljivo ili nije. Najjednostavnije, da li je po mjeri čovjeka, i u skladu s tim se i vrednuje. I ta dvojnost i jeste osnovna karakteristika arhitekture – umjetnost i primjenljiva naučna disciplina. A što je arhitektura za nagrađivanu francusku arhitekticu Odil Dek, dobitnicu venecijanskog Zlatnog lava za arhitekturu, s čijim radom je ovdašnja publika imala priliku da se dijelom upozna u maju tokom njene samostalne izložbe "Beyond the Looking Glass" u Muzeju savremene umjetnosti Crne Gore, i da se nedavno s njom ponovo susretne kao s članicom žirija za izbor umjetnika koji će predstavljati Crne Goru na Venecijanskom bijenalu, pojasnila nam je u intervjuu za "Dan".
– Arhitektura je moj život. To znači da je arhitektura svugdje, da je arhitektura sve. Za mene je arhitektura sve. Ne postoje pitanja forme, pitanja praznine ili punoće, ili pitanja prostora. To je jednostavno arhitektura; to je kultura, to je disciplina, to je strast - kaže Odil Dek, jedna od najznačajnijih savremenih arhitektica i dizajnerki.
• Kažete da znate, da imate osjećaj šta je arhitektura, ali da ne znate kakav će biti svijet arhitekata u budućnosti. Zašto?
– Zbog vještačke inteligencije. Gledam moje studente, moje poznanike, postavljaju pitanja vještačkoj inteligenciji, Chat GPT-ju i sličnim aplikacijama, vezano za dizajn, formu i sličo. I time se koriste jer znaju da će im sistem nešto brzo i lako predložiti, "odgovoriti". Samo moraju da nauče kako da preispitaju sistem. Ali, ako ne čitaju i ne izgrade svoj način razmišljanja, samo će ponavljati ono što vještačka inteligencija govori, ponudi. Često mi na telefonu iskače jedna za mene veoma problematična reklama - čovjek stoji ispred svoje kuće i kaže - "Nisam znao kako da upravljam i kako da organizujem ovaj prostor, i zamolio sam sistem, GPT, da to uradi. I da mi pruži predlog". Pa gdje je tu arhitekta?
• Vi pitate gdje je tu arhitekta, možemo li pitati gdje je imaginacija, mašta?
– Mašta je u mojoj glavi i to je način na koji reagujem na ono što AI ili GPT predlaže. Ako razmišljamo o vještačkoj inteligenciji i GPT-u i drugim mašinama, algoritmima, morate znati, a i sigurna sam da zato što možemo biti veoma kreativni, i zato što jesmo kreativni, u tome leži nada. Ova mašina je u stanju da vam da nešto što je već urađeno ili napravljeno ranije, rečeno ranije. Ali, oni ne prave greške. Ili mogu da prave greške, ali ne znaju da su je napravili. Prave greške, ali čovjek kada pravi greške i uči iz svojih grešaka. Chat GPT-a ne uči na svojim greškama. I ja obožavam što mi učimo na svojim greškama. To sam rekla i svojim studentima. Nedavno je jedna studentkinja plakala jer sam joj rekla da je napravila grešku. I ja sam joj rekla da ne plače, jer jedino griješeći možemo da naučimo. Greške su tu da bismo naučili. Znači učite, i ponavljate, i radite nešto drugo, i onda to modifikujete, itd. Dakle, to je moguće. Pravljenje grešaka vas čini kreativnijim. Ljudskijim. Ljudskijim i kreativnijim u isto vrijeme. Dakle, morate biti kreativni i to tako da nadvladate osjećajnost. To je jedini način da pobijedite ove mašine. Da budete kreativni.
• Tokom prethodne posjete Crnoj Gori održali ste predavanje studentima i naglasili da treba sami da promišljaju, da misle svojom glavom. Na što ste konkretno mislili?
– Upravo to, da misle svojom glavom, da ne kopiraju druge ili da oponašaju njihov način razmišljanja. Moraju da izgrade svoj način razmišljanja, sopstveni način razumijevanja svijeta i ponašanja u svijetu. Mislim da to mora ili može i svaka osoba da radi nezavisno da li je student. No, studenti i moraju uče od nastavnika, koji im često "pune glavu", pokušavaju da im nametnu svoj način razmišljanja i svoj pogled na stvari. Ali, studentima kažem, morate razmišljati sopstvenom glavom.
Ne ponašam se kao većina profesora, jer smatram da oni sami moraju misliti, da mišljenje treba doći od njih. Ali, i oni moraju znati kako da dođu do svoga mišljenja, kako da ga traže i izgrade. I zato, moraju da uče, moraju da čitaju, moraju da razgovaraju sa drugima; moraju da otvore oči, da otvore svoje perspektive, da se otvore prema svijetu i društvu i da pokušaju da razumiju, i mogu da pitaju ljude koji su sa njima kako da reaguju na nešto ili zašto oni reaguju tako, i da kao ljudi, korak po korak grade svoje gledište. To je veoma važno. Po meni, mogu da rade što žele dok je to koherentno, strukturirano i dobro urađeno.
• Arhitekte moraju da se prilagode nekim propisima, a ponekad i željama klijenta. Kako se Vi uklapate u te zahtjeve?
– Propisi postoje i njih moram da ispunimo, ispoštujemo. I to je za mene sasvim prirodno, to je osnova. Želje klijenata, pak, moramo pokušati da razumijemo i da ne tražimo od njih da razmišljaju kao što ja razmišljam. Zato, pokušavam da razgovaram s njima iz moje perspektive arhitekte, razumijevajući ono što oni žele, i da pokušam da ih natjeram da se uključe, a da im ja pružim više. Više, jer to je ono što očekuju od arhitekte, i vi kao arhitekta možete i morate da pružite više, možete im pomoći da budu srećniji i da im pružite udobniji prostor, a koji ste vi kreirali.
• Ali, kako postići sreću?
– Pregovaramo, razgovaramo, pokušavam da ih ubijedim, a oni pokušavaju da ubijede mene, i mi razgovaramo, a ja pokušavam da im pokažem koherentnost onoga što predlažem. Koherentnost je veoma važna, jer ne mogu staviti nešto tamo ili ovamo, i da to nema nikakve veze jedno sa drugim. Klijetni moraju da shvate da ako žele da imaju udoban prostor, mjesto mora biti koherentno, a tu podrazumijevam i oblik, boju ponekad, materijale.
• Da li ste nekada odbili posao, odbili da nešto uradite i zašto?
– O da, na početku mnogo. Naročito zato što su me na početku samo gledali kroz vizuru toga da sam žena i da sam mlada. U to vrijeme i nije bilo mnogo mladih žena arhitekata, i oni su mislili da ću sve da prihvatim i uradim. I to nisu bili u pitanju privatni - indvidualni klijenti, već javni (državni, prim.autora) klijenti ili velike kompanije. Oni su htjeli da pokleknem pred njihovim zahtjevima, ali, ja to nikada nisam uradila. Znala sam reći - u redu, ali ovaj posao nije za mene; pokušajte da pronađete nekog drugog. Zato što nisam htjela da budem u situaciji da radim nešto što se protivi mojim pogledima, na što neću biti ponosna ili čega ću se možda postidjeti.
• Znači, ne sumnjate u to što radite?
– Sumnjam, sumnjam ponekad i u ono što radim. Probudim se ujutru, sjednem na krevet i recimo, pitam se da li sam u pravu što ovo radim? No, pitam se sve manje i manje, jer sada već dugo radim, pa imam osjećaj da manje-više znam šta treba da radim i šta mogu da pružim. Znam da procijenim kada me klijenti ne žele, i ne želim da se svađam, da budem pogrešno shvaćena.
• Dakle, mnogo je važnije reći "ne" nego "da"?
– Lako je reći da, jer onda najčešće nailazite na odobravanje. Želite da to uradim - Da, uradiću. Ali, reći ne, ne želim to da uradim, onda morate objasniti zašto ne želite nešto da uradite. Reći ne je komplikovano na početku. Naročito ako ste mlada žena, na početku karijere. Naročito zato što djevojke nisu naučene da kažu ne. I to je problem svugdje u svijetu.
• Uvriježeno je mišljenje da to u Francuskoj nije tako, da postoji ravnopravnost.
– Isto je, ne sanjajte o Francuskoj, jer je i tamo kao i drugdje u svijetu. Danas na arhitektonskim fakultetima imate skoro 60-65 odsto studentkinja na početku studija. Kako se primiče kraj studijama diplomira oko 30 odsto ili malo ispod 30 odsto arhitektica, i to je tako svugdje. A na čelu arhitektonskih studija manje ih je od 10 odsto. I mislim da to dovoljno govori. Mislim i da je to prilično i pitanje samopouzdanja, obrazovanja i odgoja. Nisam sigurna ni da se mladi roditelji danas mnogo razlikuju od svojih roditelja po pitanju odgoja kćerki i sinova. Imam priliku da gledam djecu mojih prijatelja kao roditelje, i način na koji razgovaraju sa djevojčicama i način na koji razgovaraju sa dječacima, nije isti. I dalje je to u tradicionalnim okvirima - ne govore im isto, ne traže od njih da rade isto, da budu isti. I zbog toga sam posramljena.
