Mijalko Đunisijević je slikar koji posjeduje bogatu horizontalu boja, oblika, figura i likova, i još dužu vertikalu slikarskog promisla koja nas od pakla svakodnevice uzdiže do sedmog neba, rekao je Mijušković.
– Mijalko Đunisijević ostaje vjeran crkvenom kanonu tim prije što se trudi da pronalazi nov, ali opet stari vizantijski način ikonopisa. Njegova realnost je molitvena realnost hrišćanskog askete 21. vijeka, koji tihuje okružen svojim bojama i oblicima, i svojim prikazima likova svetitelja. Usudiću se na jednu smjelu tvrdnju. Ako grčki ikonopis 20. i 21. vijeka ima jednog Stamatisa Sklirisa, onda Srbi imaju Mijalka Đunisijevića. Međutim tu se sva sličnost među njima naizgled završava. Stamatis i Đunisijević nijesu isti ni po odabiru palete boja, niti po "ritmu" pokreta, a ni kompozicijama - rekao je Mijušković, dodajući da ih veže želja da se napravi novo u ikonopisu, a da se pritom ostane vjeran tradiciji. Odnosno, zajednička im je želja da sa svojim proporcijama svetitelja i prostora prevaziđu prirodnu kauzalnost, tj. zakone prirodne nužnosti koji neminovno vladaju i pokoravaju ovaj svijet. Sasvim svjesno negirajući prirodne proporcije i pravolinijsko prostiranje svjetlosti, već ih preobražavajući Mijalko Đunisijević uspijeva da izrazi vaskrsenje i vječni život čovjeka u eshatološkom Carstvu Božijem, kaže Mijušković.
– Ukoliko je Hristos jedino novo pod suncem, onda je Đunisijević umjetnik zagledan u tu tajnu novog, kojeg pokušava da otkrije, a da ga pritom ne povrijedi u Njegovom dostojanstvu i uzvišenosti. Drugim riječima, istorijski momenat vrlo uspješno nadograđuje eshatološkom dimenzijom ikonografije. Teološkim rječnikom govoreći, Đunisijević svojim bojama i načinom osvjetljenja tijela svetitelja čini laganima, ukidajući im statičnost. Figure bivaju zakrivljene na način da nam to ne smeta već se i dopada na svjesnom ili podsvjesnom nivou, i upravo taj momenat jeste ono što nam donosi doživljaj slobode kao oslobođenja ljudske prirode od nužnosti ovoga svijeta, najposlije i same smrti kao najveće i krajnje nužnosti – zaključio je Mijušković.
Đunisijević je rekao da je ova postavka neka vrsta zatvorenog ciklusa jer je svoje prve slikarske korake napravio baš u manastiru Ostrog.
– Ovo doživljavam kao blagoslov sveca za neki dalji rad i neke nove puteve. Zahvalan sam na svemu - kazao je Đunisijević u kratkom obraćanju.
Manifestacija, koju će obilježiti niz kulturnih dešavanja u Nikšiću, završava se 12. maja litijom ulicama grada koja će početi u 18 časova.
