Domaća publika nedavno je imala priliku da u velikoj sali KIC "Budo Tomović" u okviru festivala "Dani gitare u Podgorici" odsluša prvi solistički koncert mladog gitariste Petra Nikolića. Ono što je prezentovao mladi muzičar, nije samo očigledna predodređenost, talenat, već i ozbiljan rad, a što je dodatno imponovalo, jeste i osjećajnost koju je iskazao, a koja je svojstvena onima koji vole i razumiju muziku, muzičku umjetnost uopšte. Sve što je pokazao na tom koncertu pred publikom različitog profila i uzrasta, mladi Nikolić dosad je pokazao i potvrdio brojnim nagradama na takmičenjima, festivalima, kao i koncertnim nastupima kod nas i u inostranstvu.
Tako je ovaj učenik drugog razreda srednje Umjetničke škole za muziku i balet "Vasa Pavić", u klasi prof. Marka Prentića, tokom 2025. osvojio čak 14 nagrada na prestižnim takmičenjima u Crnoj Gori, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Grčkoj i Mađarskoj, osvajajući izreda u svojoj kategoriji prve nagrade. Posebno se izdvajaju prvo mjesto na "Veria International Guitar Festival"-u u Grčkoj, u objedinjenoj kategoriji za mlade do 18 godina, a kruna je svakako Specijalna nagrada na evropskom Talent šou "Virtuosos" gdje je ostvario i svoj prvi nastup s velikim simfonijskim orkestrom. Ono što dodatno imponuje kada razgovarate s nekim ko je već sada postigao zavidan uspjeh ne samo kod nas i u regionu, jeste nenametljivost, skromnost, ali i jasna vizija onoga što želi da ostvari kao muzičar.
• Talent šou "Virtuosos" specifično je takmičenje. Iako su takmičari djeca, možemo reći da je organizovano kao da se takmiče odrasli profesionalci, a s obzirom na žiri i nivo sviranja koji se zahtijeva. Kakav je osjećaj kad si se s ovog takmičenja vratio sa Specijalnom nagradom?
– To je iskustvo koje sigurno nikada neću zaboraviti. S obzirom na to da su u žiriju bila najveća imena savremene klasične muzike – Plasido Domingo, Hose Kareras, Hauser i drugi – sama pomisao da mogu učestvovati na tom takmičenju bila je fantastična. A kada sam osvojio Specijalnu nagradu, shvatio sam da je to priznanje koje ću pamtiti cijelog života. Dobio sam kao nagradu, između ostalog, i veliku violinu koja sada stoji u mojoj sobi i svaki put kada je pogledam, dodatno me motiviše.
• Šta ti je bilo najizazovnije na ovom takmičenju? Ili, recimo nisi razmišljao, već si se jedostavno prepustio muzici i svirao?
– Na "Virtuosos" talent šou takmičenju zaista sam imao veliku tremu, jer su očekivanja ogromna. Toliko kamera je upereno u vas, ispred vas sjedi takav žiri i imate osjećaj da nemate pravo na grešku. Pored toga, šou ima veliku gledanost, što dodatno pojačava pritisak. Međutim, čim sam počeo da sviram, trema je polako nestajala i potpuno sam se prepustio muzici.
• Pored solističkog koncerta u Podgorici, nakon toga si održao i koncerte u Italiji i Grčkoj. Da li je odgovornost kada spremaš i izvodiš koncert veća ili manja u odnosu na takmičenje, i da li su pripreme iste ili su ipak drugačije?
– Rekao bih da su pripreme u osnovi slične, ali postoji velika razlika u obimu programa. Na takmičenju je u mojoj kategoriji potrebno oko dvadeset minuta programa, dok koncert traje i do sat vremena, što je gotovo duplo više posla. U tom smislu, koncert je zahtjevniji za pripremu.
Kada je riječ o odgovornosti, ona je ipak veća na takmičenju. I na koncertu, naravno, postoji odgovornost, ali na takmičenju je još i veća jer vas slušaju i ocjenjuju profesori i najbolji gitaristi iz cijele Evrope, koji obraćaju pažnju na svaki detalj i odmah primijete i najmanju grešku.
Na koncertu u KIC-u gošća je bila moja drugarica flautistkinja Vanja Marković, dok sam u Italiji u gradu Kjeti, svirao zajedno sa pijanistima iz moje škole "Vasa Pavić", Nemanjom Radulovićem i Jelenom Divanović.
U svakom izvođenju iskreno uživam, ali možda ipak malo više na koncertima, jer je publika došla isključivo da sluša i uživa u muzici, a ja se trudim da svima u sali prenesem lijep osjećaj.
• Koncert u KIC-u bio je recital, baš solistički koncert. Na gala koncertu "Virtuosusa" si svirao sa orkestrom. Može li se uporediti osjećaj kada si sam na sceni i kada je iza tebe simfonijski orkestar?
– Sviranje s orkestrom je zaista posebno iskustvo, jer iza vas na sceni stoji 50 i više muzičara. Na gala koncertu u Budimpešti imao sam priliku da sviram s velikim mađarskim Radijskim simfonijskim orkestrom u dvorani "Franc List", pod dirigentskom palicom Janoša Kovača što je zaista jedno nevjerovatno iskustvo. Takođe, imao sam priliku nakon toga da sviram s Južnočeškom filharmonijom na poznatom festivalu u Češkom Krumlovu. Za razliku od mene, drugi izvođači koji su svirali u istoj dvorani već su imali iskustva s orkestrom i više prilika da razvijaju saradnju s većim ansamblima, samim tim im je lakše bilo. Za mene je ovo bio prvi put da nastupam s tako ozbiljnim orkestrom i jako mi je drago što je sve prošlo onako kako sam i zamislio. Ipak, solo nastupi imaju svoju posebnu čar – kada ste sami na sceni, sve zavisi od vas i energije koju prenesete publici.
• Kako si uopšte počeo da sviraš gitaru? Otkud interesovanje za gitaru?
– Gitaru sam počeo da sviram sa sedam godina. Sve je zapravo počelo u našoj kući na selu, gdje je u uglu sobe stajala gitara mog đeda. Oduvijek me je privlačila i zanimala, iako sam ga imao priliku slušati samo nekoliko puta dok je svirao. Kada sam se upisivao u muzičku školu, pitali su me koji instrument želim da sviram i tražili su da navedem tri opcije. Ja sam dvaput napisao gitara, a jednom klavir – i tako je krenula moja muzička priča.
• Kada si shvatio da je muzika tvoj životni izbor? Kako bi opisao to što muziku po tebi odvaja od tvojih drugih interesovanja?
– U devetom razredu, kada se približavao upisni rok za srednju školu. Tada sam shvatio da je muzika ono čime zaista želim da se bavim. Razmišljao sam i o tome da paralelno upišem gimnaziju, ali sam odlučio da je bolje da se fokusiram na ono što volim – i nisam se pokajao.
Ono što me posebno privlači kod muzike jeste to što je ona univerzalni jezik koji svako razumije. Gdje god da odete, muziku svako tumači na svoj način, ali svako je osjeti. Posebno mi je drag osjećaj kada mi poslije koncerta ljudi priđu i kažu da ih je muzika koju sam izveo dotakla. Nakon koncerta u Podgorici, mnogi su mi rekli da su čak i zaplakali – i to je za mene najveći kompliment, jer znači da sam uspio prenijeti svoje emocije publici.
