Publika koja voli džez muziku, koja prati zbivanja na džez sceni, obavezno odvoji vrijeme za Made in New York jazz festival. Razlog tome je što svake godine u junu imaju jedinstvenu priliku da u Crnoj Gori, nesporedno, čuju neke od najznačajnijih džez muzičara američke i svjetske scene koji su izgradili ime u džezu. Jedan od njihove ove godine bio je bubnjar Piter Erskin, a s kojim smo razgovarali o brojnim temama vezanim za muziku, ali i za ovaj prostor. Tako je Erskin podijelio neka svoja sjećanja tokom boravka 1980-ih u nekadašnjoj Jugoslaviji, na Balkanu, ističući da su ga jako fascinirali nepravilni ritmovi s kojima se najviše i najčešće susreo u bugarskoj i makedonskoj folklornoj muzici. Ipak, u Crnoj Gori boravio je prvi put ljetos, i to na jubilarnom izdanju Made in New York jazz festivala.
• Što Vam se više dopalo, nepravilni ritmovi, melodije, ili sve zajedno?
– Nisam stručnjak, ali volim balkansku muziku. Sviđa mi se i ritam i harmonije i melodije. Moram priznati da sam više dodirao imao s muzikom Bugarske, no, ona je prilično slična makedonskoj muzici. Tipični džez se svira u onome što nazivamo pravilnim ritmom u 4/4 taktu, što je jedan, dva, tri, četiri, dok su neparni - nepravilni ritmovi povezani, recimo, sa balkanskom muzikom, muzikom iz Indije, kao što su recimo 5/8 ili 7/8 taktovi. Neparni brojevi se ritmički sastoje od kombinacija dva i tri. Tako je tipični sedmodjelni takt jedan, dva - jedan, dva - jedan, dva, tri. Recimo, najpoznatija džez numera sa početka 1960-ih koju je svirao kvartet Dejva Brubeka, koju je komponovao Pol Desmond, zvala se "Take 5" i bila je u 5/4 taktu, a kombinacija je bila 3 i 2, a trojka je podijeljena na pola. To nazivamo "dublom". Tako da je u džezu uobičajeno podijeliti trojku na dva jednaka dijela. Takođe, "Fascinating Rhythm" Džordža Geršvina iz 1930-ih ima tipični balkanski ritam. To su obrasci od sedam u popularnoj muzici. Ovo je bio važan dio ranog džeza, sinkopacija koja pomjera naglaske, što je muziku činilo ne samo "zaraznom", već i ritmički efikasnom, muzikom čiji ritam pokreće na ples, na pokret. Moj učitelj, koji me je ohrabrivao da učim o makedonskom bas bubnju, nije to radio samo zbog tehnike, zvuka ili ritma, već je vjerovatno osjećao da ću to uklopiti u širu viziju džeza i bubnjanja. Sjećam se da mi je to govorio, i često pomislim na to. Uvijek je to ponavljao, vjerovatno zato što mu je neko to pokazao i to je ostavilo dubok utisak na njega. "Makedonski maestro" - a to nije bilo toliko poznato u američkom obrazovanju.
• Možemo li reći da su bubnjevi baza muzike, muzičkog izraza, naročito džeza?
– Mi bubnjari volimo da mislimo da je to tako. Ali istina je da smo mi u koheziji sa basistom, da mnogo od njega zavisimo. Ali, ono što bubnjar može da uradi nije samo da uspostavi i kontroliše tempo, već i da kontroliše dinamički nivo. Dakle, ako bubnjar uvek svira glasno, muzika će uvijek biti glasna. Ali, ako svira tiho, onda će i bend odgovoriti na to. Veoma je lako, i danas najčešće, sva muzika zvuči glasno ili srednje glasno sve vrijeme, bez daha, bez osjećaja prostora. Ljepota klasične muzike i ljepota improvizovane muzike, džeza, jeste u tome što prostor može biti kreiran. I to je dijelom uloga bubnjara, ne samo da stvaram ritam, već i da postavim dinamiku. Takođe, pokušavam da radim tako da ostali muzičari zvuče bolje.
• Govoreći o ritmu, koliko je i pauza značajna? Da li je i ona dio "muzičkog prostora"?
– Lako je svirati note, ne trebate za to biti genije. No, pauze, ono što je između nota, zaista jesu ono što muziku čini magičnom. To je džez, taj prostor između nota. Da, to je magija. Postavite jednu notu, pa sljedeću, i notu poslije nje, pa uspostavite takt, ritam, ples.
• Ali možemo li reći da je to glavna stvar u džezu? Ovo što je između nota?
– Da li ste nekada vidjeli kako pleše Fred Aster? E to je ono što bi džez trebalo da bude. On ključa, teče. Nikada ne prestaje. Džez može imati različite "temperature" intenziteta. Ne postoji jedinstven način kako se svira muzika. Svako ima svoj omiljeni stil ili način, ali to je dio ljepote džeza i ono što ga čini omiljenim na međunarodnom nivou. Ne postoji samo jedan način sviranja. Znate, neki muzičari kažu da je džez zasnovan na bluzu ili da džez mora da "svinguje". Slažem se, ali definicija svinga može biti različita za svakoga. Rendi Breker je nedavno rekao nešto što mi se dopalo: "Svakome njegovo." Želim da muzičari sa kojima radim budu zadovoljni i želim da im olakšam njihovo sviranje, ali, istovremeno, i ja se moram osjećati dobro u tome. Ne želim dok sviram da osjećam da mi je nešto nametnuto ili da je nešto pogrešno.
• Što je onda džez za Vas? Da li je to samo muzika ili nešto više od muzike?
– Citiraću Vejna Šortera. On je rekao: "Džez je za mene izazov". Znači izazov. Može se reći da se radi o smjelosti da se izađe, dosegne izvan svega što znaš i to je mjera svake zaista kvalitetne kreativnosti.
