Postavku čini 13 eksponata rađenih u tehnici pastel i grafika, a kako je rekla Krivokapić, vještina kojom Zdenka vlada možda je mnogo važnija od vještine vladanja likovnom formom.
– To je vještina jedne transformacije u životnu radost, energiju, prisutnost i jedna strast prema pozivu, neopterećena strahom, u prelazu slike u sliku, iz djela u djelo, neopterećenost u promjeni startnog načina razmišljanja. Zdenka je u tome zaista majstor - rekla je Krivokapić. U svakodnevnoj borbi za opstanak, dodaje Krivokapić, prostor postaje taj koji poziva na tišinu, iako njegov poziv ne čuje svako, već se eho oglušuje o "debelo uho" i vraća u prazninu.
– Tomanović, koja ga čuje, odbija da svede svakodnevnost na puko preživljavanje. Svake noći, ili u periodima dana kada buka utihne, strasno i beskompromisno, ona se podaje tom prostoru, razbija tišinu prepoznatljivim oblicima materije - oblicima života koji su u cjelini odraz Nevidljivog - istakla je Krivokapić.
Pita Krivokapić i šta je svrsishodnije od tog procesa
– Umjetnost je taština, jedna isprazna igra vizuelno prikazanih misli, ukoliko ne skreće pažnju posmatrača i umjetnika na samo postojanje. Ukoliko ne osvješćuje, budi, suočava i jednu i drugu stranu preko stvaranja i prisustva samog djela. Jer, u tom djelu nije prikazano samo tijelo u svoj svojoj raskalašnosti i putenosti. Niti je objekat, odnosno subjekat predstavljen u tom prostoru rezultat oponašanja jednog analitičkog posmatranja - navodi Krivokapić. Jer, dodaje ona, kada nastane tišina, putem likovnosti same površine predmetnost postaje živa, stvarajući nove međuprostorne odnose. Tako postavljeni odnosi - motivima koji su toliko puta predstavljeni kroz različite umjetničke izraze daje novo prisustvo i dejstvo, navodi Krivokapić. Ističe i da Tomanović ima nepogrešiv osjećaj za boju, likovni gest koji prirodno i lako svodi na površine i forme postavljene "iz jednog daha".
– Svaki gest njenog djela uobličava tišinu u život. Slijedite putanju njenog kretanja, vi besramnici, koji ste, svodeći plemenitost bivanja na svakodnevnu igru ega, zaboravili na osjećaje. Kad stanete pred tim djelom, utihnućete, jer ono opominje da nema ničeg uzvišenijeg od pojavnog. Zavedeni bukom sopstvenih misli o umjetnosti i životu, zaboravljamo da je sve što je zaista izvjesno - tu pred našim očima i da je ono dovoljno čudesno samo po sebi. Zato ona uvijek bira tišinu, podsjećajući nas da je likovnost data onima koji osjećaju život i koji su spremni da sve što im je poznato podrede tom osjećaju - zaključila je Krivokapić.
