Djelo Pergezija "Stabat mater" naša sopranistkinja Vujošević Jovanović, bariton Dimitrij Grinih i orguljašica Juodeljute izveli su u jednom od najznačajnijih i najlepših dubrovačkih kulturnih spomenika, u crkvi Male braće, prenosi portal "samolepevesti.rs".
Sara Vujošević Jovanović nije krila zadovoljstvo i ponos, posebno stručnom kritikom koncerta koji je napisala a M. Dolan.
– Najdragocenije za jednog profesionalca, posvećenog ozbiljnoj muzici je to kada sve vaše misli, osjećanja, višesatni svakodnevni rad dobiju adekvatan odgovor u duši publike i slušalaca – napisala je Vujošević Jovanović na svom Fejsbuk profilu.
– Muzika je umjetnost koja stvara čuda, opominje nas, budi u nama najsuptilnije osjećaje, čini ovaj svijet plemenitijim, čini da se udubimo i mislimo drugačije. Pritom, razmišljanje – o sjedinjenju misli o tehnici izvodjenja, s našim emocija – zauzima ogromno mjesto u životu svakog profesionalnog umjetnika – stoji u objavi Sare Vujošević Jovanović.
Ona se zahvalila prof. Dolan, koja je "pišući iz duše iznjedrila najemotivniju muzičku kritiku u mojoj karijeri".
Prenosimo tekst M. Dolan u cjelosti – autentično, na hrvatskoj ijekavici:
"U crkvi Male braće u našem gradu 25. ožujka je izvedeno maestralno djelo talijanskog skladatelja G. B. Pergolesija "Stabat mater". Ova se kantata često čuje u cijeloj Europi upravo ovih dana, u korizmeno doba, kada se cijeli kršćanski svijet priprema za proslavu svoje glavne svetkovine – Kristova uskrsnuća.
Misterij ostaje samo jedno: kako je tekst, koji je franjevački redovnik Jacopone da Todi napisao još u XIII. stoljeću, uspio ostati relevantan toliko dugo? Doista, tekst na latinskom jeziku, o patnji Majke Božje (u vrijeme kada njen razapeti sin doživljava neljudski bol i muku na križu) je možda jedan od onih na koje je napisana najveća količina glazbe svih vremena. Čak i danas, u XXI. stoljeću, skladatelji se i dalje okreću ovom srednjovjekovnom djelu.
Odgovor na to pitanje mogao se čuti u nezaboravnoj izvedbi kantate "Stabat Mater" u dubrovačkoj crkvi Male braće. Tri glazbenika, vokalni solisti iz Crne Gore, sopranistica Sara Vujošević Jovanović i bariton Dimitrije Grinih, kao i litvijska orguljašica Karolina Juodelyte uvečer 25. ožujka u Dubrovniku su stvorili pravo čudo, svojstveno samo istinskim kreacijama ljudskog duha. Ime tog duha je suosjećanje. Nedvojbeno, o tome piše i sam Jacopone da Todi, obraćajući se Majci Božjoj: "Blizu križa želim stajati s tobom, plakati, čeznuti…"
Sposobnost suosjećanja – ova nevjerojatna ljudska osobina, koja čini veličinu čovjekove duše, semantička je ključna komponenta teksta srednjovjekovnog redovnika. Empatija se na najsuptilniji način prenosi u glazbenom djelu skladatelja Pergolesija, s početka XVIII. stoljeća: nakon tuge dolazi radost, a nakon muke – svjetlost katarze. Ali sva bi ta filozofija ostala na papiru sjajne partiture da je nisu utjelotvorila ova tri glazbenika, tri istinska majstora svog zanata.
Umjetnost izvođača jednako je misterij kao i skladateljeva umjetnost. S jedne strane, moglo bi se opisati da glazbenici potpuno posjeduju stil izvođenja kasnog baroka, maestralna je njihova koloraturna tehnika, sposobnost pjevanja najsloženijih odlomaka kantate i izvođenja pasaža i mordenta. Uostalom Pergolesi je ovo djelo napisao računajući na izvedbu majstora vokalne ekvilibristike – kastrate. Mogu se navesti, također, lebdeći, bogati gornji registar sopranistice Sare Vujošević Jovanović, koji je ispunio cijeli prostor crkve; guste dramatične epizode koje su zvučale u glasu baritona Dimitrija Griniha; suptilno izgrađen ansambl ova dva vokalista – s izuzetno čistom intervalikom u duetima, gdje solisti pokazuju vrhunsko umijeće stanjivanja/ razgradnje zvuka, što je najsloženiji element pjevačkog disanja…
Stabat mater
Te večeri, u crkvi Male braće, prisustvovali smo majstorskom čitanju glazbene partiture, koje se pretvorilo u kongenijalno, pripovjedno tumačenje ovog velikog djela.
Svaki takt, svako glazbeno fraziranje i emocionalna nijansa zadate partiture, preneseni su s osjećajem autentičnog, neizvještačenog suosjećanja. Tijekom izvedbe, nastajali su kod gledatelja takvi osjećaji, da glazbenici svojim očima vide sav užas, drhteći zajedno sa Majkom Božjom, poput anđela prisutnih na mnogim slikama iz Kristovog života, tih nevidljivih svjedoka na putu Sina Čovječjeg.
Ljudski glas ima jedinstvenu sposobnost prenošenja glazbenog značenja kroz timbralnu, konciznu obojenost zvuka. To ga čini bliskim i orguljama. Nije slučajno što se vještina orguljaša ocjenjuje i sposobnošću pronalaženja registra za uglazbljivanje. Ton kao emocionalni kvant i zvuk kao paletu boja/ energije – za svaku glazbenu epizodu kantate, osvojili su i pjevači i orguljašica, s iznimnim osjećajem za uvid u glazbu: od pogrebnog stila u izvedbi slavnog stavka br. 1, kroz "trnje muka" arija i dueta od stavka br. 2 do br. 6., do gotovo graciozne plesne suzdržljivosti stavka br. 7, do "uzvišenog izgaranja" u najsloženijem stavku – fugi br. 8, i daljnjeg "prosvjetljenja u suosjećanju" velikog i vrlo složenog oblika dueta iz stavka br. 9… Radi svega navedenog, mora se odati počast osjećaju za formu kod glazbenika. Promišljena, jasna, konceptualna, dramaturgija cijele kantate omogućila je slušateljima da ostanu u stanju stvarne omamljenosti i oduševljenosti.
Vrijedno je obratiti pozornost na neočekivanu originalnost ove izvedbe: alt partiju pjevao je bariton. Solisti su kasnije priznali da su na početku rada na kantati sumnjali je li takva kombinacija u ovom djelu moguća. U početku su pokušali snimiti i slušati duete sa strane, kako se intervali među glasovima kombiniraju, kako ne bi mijenjali suštinu Pergolesijeve glazbe. Značajno je napomenuti da nisu toliko promijenili koliko su izoštrili i istaknuli nepodnošljivu bol koja se predstavlja u djelu, kao i uspjeli da postignu svrhu – odnosno odgonetnu "svijetlu milost" predstavljene kantate Pergolesija. Kontrast između glasova (u usporedbi sa tradicionalnom izvedbom je neprimjetan) razvrstao je vokale po različitim registrima ljudskog glasa, čineći glazbene stavke trpkim, a emocije bogatijim. Svaka intonacija kantate, koja je zazvučala neistovjetnim bojama bajne kraljice svih glazbala – dubrovačkih orgulja iz 1901. godine, uz sjajnu sopranisticu i baritona – označuje jednu ne toliko originalnu, koliko novu izvedbu i čitanje djela Pergolesijeva "Stabat Mater", čija je ekspresivna interpretacija tako poznate glazbe, podcrtala suštinu i učinila je jasnijom.
S važnošću je vrijedno napomenuti izvedbu posljednjeg stavka – br. 12, gdje se sve strasti smiruju, nema muke, nema patnje, nema oduševljenja… Samo molitveno blaženstvo dva glasa, kao dva anđela koji se uzdižu na nebo. Glazba čistog duha, koju je iznimno teško izvesti (jer je neophodno napustiti uobičajeni klasični zvuk u pjevanju) ispunila je dvoranu crkve i stvorila osjećaj da smo svi na nebu, zahvaljujući izvanserijskoj izvedbi solista.
Ostaje samo zahvaliti ne samo izvođačima, već i organizatorima i gvardijanu samostana Male braće, te večeri su nam pjevala dva anđela, zbog kojih smo se osjećali svi blaženo i uzvišeno".
