Doprinos Crne Gore na tom polju obrnuto korespondira njenoj maloj površini i populaciji. Iskonska težnja ka slobodi uz insistiranje na pravu da o svojoj sudbini odlučuje sama, u sprezi sa geografskim položajem i preklapajućim interesima velikih sila, rezultirali su time da se na primjeru Crne Gore ostvari kineska kletva „Dabogda živjeli u zanimljivim vremenima".
Borba za opstanak i junaštvo antičkog tipa naših predaka zavrijedili su pažnju, pa i divljenje evropskih država. U napornim i često nemilosrdnim pregnućima na putu ka oslobođenju događali su se susreti sa ličnostima koje bi svojim ljudskim, moralnim i vojničkim kvalitetima brzo stekle veliki ugled u Crnoj Gori, ali su ih okolnosti prisilile da se nađu na suprotstavljenim stranama. Priča o francuskom generalu koji je na bojnom polju nastradao od crnogorskog oružja zavređuje naglašeno mjesto u evociranju naše prošlosti.
Fransoa Žozef Ogisten Delgorg rođen je 27. novembra 1757. u Arasu na sjeveru Francuske. Zahvaljujući položaju i poznanstvima oca pravnika stekao je dobro obrazovanje po tadašnjim mjerilima. Kraljevskoj armiji pridružio se 1776. stupajući u pješadijski puk u Poatuu.
Prije revolucije nekoliko godina služio je kao mornar na brodovima „La Burgonj" i „Apolon", učestvujući i u Američkom ratu za nezavisnost.
Na početku Francuskih revolucionarnih ratova kao pravi rodoljub prijavio se za vojnu službu i raspoređen je u grenadirski odred. Grenadiri su birani među najhrabrijim i najstasitijim vojnicima, specijalizovani za bacanje bombi i granata, za juriše i borbu izbliza. U ranoj fazi rata Prve koalicije bio je oficir u Armiji Sambre i Meze, najslavnijoj od svih francuskih formacija prije Napoleonovih ratova.
U bici kod Nervindena 1793. u kojoj su Francuzi pod komandom Šarla Dimurjea pretrpjeli poraz prilikom invazije na Austrijsku Nizozemsku, Delgorg se istakao viteškim junaštvom. Od posledica ranjavanja u nogu ostao je blago sakat, što ga nimalo nije omelo u nastavku karijere. Iste godine pominje se kao oficir u Armiji obala u Šerburu.
Ratovanje uz rame sa Napoleonom i soldateska u Egiptu
Delgorgova vojnička slava počinje sa prvom Napoleonovom italijanskom kampanjom iz 1796. i 1797. godine, tokom koje je više puta unapređivan. Posebno se istakao odvažnošću i hladnom glavom u napetim aprilskim danima 1797. kada je stanovništvo Verone, na drugi dan Uskrsa, podiglo kratkotrajnu bunu protiv francuske vlasti zbog teških nameta i nedoličnog ponašanja nekih oficira i vojnika. Kada je „Veronska večernja" ugušena krajem mjeseca, Delgorg se založio za domicilno stanovništvo i spriječio je represalije u svojoj zoni djelovanja. Zbog držanja u krizi kasnije ga je pohvalio Bonaparta, koji je u to vrijeme sa glavninom armije vršio ofanzivu duboko u austrijsku teritoriju.
Kad je organizovana ekspedicija u Egipat, Delgorg se našao među izabranim oficirima koji su pratili Napoleona u epskom pohodu na istok. Učestvovao je u brojnim bitkama i akcijama koje su rezultirale stavljanjem Egipta pod francusku kontrolu. Kad se Napoleon sa odabranom grupom pratilaca vratio u Francusku, Delgorg je ostao da se bori pod zapovjedništvom istaknutog generala Žan-Batista Klebera. U martu 1800. višestruko brojčano nadjačane francuske trupe izvojevale su spektakularnu pobjedu kod Heliopolisa nad osmanskom armijom koja je brojala oko 60.000 vojnika, odbranivši se od ofanzive koja je imala za cilj povratak kontrole Osmanskog carstva nad jednom od najbogatijih pokrajina. Kleber je odmah po završetku bitke zbog prikazanog junaštva i liderstva proizveo Delgorga u čin brigadnog generala. U septembru 1800. Napoleon je, u svojstvu prvog konzula Republike, zvanično potvrdio unapređenje.
Nakon što je u junu iste godine sposobni i energični Kleber ubijen, komandu nad Armijom Orijenta preuzeo je general Menu, blijeda sjenka svog prethodnika, koji nije uspio da zadrži pozicije i uticaj. Uspješnom britanskom opsadom Aleksandrije 1801. okončana je francuska kontrola nad Egiptom. Delgorg je ostao u zemlji faraona do kraja francuske vlasti.
Godine 1804. odlikovan je ordenom Legije časti u rangu komandanta. Nakon kratkog predaha koji je kontinentu obezbijedio Amijenski mir izbio je rat Treće koalicije. Delgorg se ponovo odazvao da služi otadžbini. Informacije o njegovim zaduženjima i djelima iz tog rata su šture. Zna se da je raspoređen u korpus generala Ogista Marmona (kasnijeg maršala) i razumna je pretpostavka da je zadatke obavio sa uobičajenom revnošću i uspjehom. Da je tako ukazuje činjenica da je 1806. obavljao povjerljivu misiju u Italiji, da bi nedugo nakon toga bio izabran za upravnika Zadra.
Herojski žrtvovao svoj da bi sačuvao živote običnih vojnika
General Žak Loriston, dobro poznato ime poznavaocima crnogorske, ali i šire evropske istorije, u to doba bio je zapovjednik francuskih snaga u Dalmaciji i dao je zadatak Delgorgu da osvoji Dubrovnik. U pokušaju da izvrši misiju i dodatno uzdigne slavu pobjedničkog francuskog oružja, Delgorg je pronašao nasilnu, ali časnu vojničku smrt u borbi protiv ratovanju vičnih Crnogoraca u boju na Brgatu 17. juna 1806.
Detalje ove manje poznate i nedovoljno istražene epizode za portal „Dana" saopštio je mr Ivan Radulović, saradnik u istraživanju na Istorijskom institutu Crne Gore.
„Do prvog sukoba jedinica vladike Petra I s Francuzima došlo je početkom juna 1806. Vladičini odredi su protjerali francuske jedinice iz Cavtata do Brgata. Kod Brgata se povela bitka između Francuza sa jedne i Rusa, Crnogoraca, Bokelja i Hercegovaca sa druge strane. Tu je poginulo 312 francuskih vojnika i oficira, među njima i general Delgorg kojem je posječena glava u skladu sa tadašnjim ratnim običajima Crnogoraca. Francuski zapovjednik general Loriston u proglasu Dubrovčanima je naveo „da malo poznaje primjera koji se po varvarstvu i užasima mogu porediti sa dvadesetodnevnom ruskom opsadom" – objasnio je Radulović.
Iz literature i izvora, kako je naveo, nije poznato ime crnogorskog ratnika koji je odsjekao glavu francuskom generalu.
Prema francuskim izvorima u boju na Brgatu Delgorg je teško ranjen u desnu nogu u predjelu butine. Prilikom povlačenja nosila su ga četvorica vojnika, od kojih su dvojica bila lakše ranjena. Shvativši da se nalaze u beznadežnoj situaciji i da će zbog sporosti svi izginuti pred naletom crnogorskih ratnika, Delgorg je zatražio da ga ostave i da spašavaju svoje živote. Na srčane primjedbe vojnika da će radije poginuti nego ostaviti komandanta neprijatelju na milost i nemilost, Delgorg je prekinuo raspravu riječima:
„Ne zaboravite da sam i dalje vaš general, iako sam ranjen. Dužnost vam je da se povinujete mojim naređenjima. Naređujem vam da me ostavite ovdje i odete na sigurno".
Prezime Delegorg uklesano je na južnom stubu Trijumfalne kapije u Parizu, da vjekovima gordo stoji uz najveće francuske heroje i vojskovođe. S obzirom da je izgradnja Trijumfalne kapije dovršena nekoliko decenija nakon Napoleonovih ratova, jasan je zaključak da je slučajni protivnik ondašnjih Crnogoraca u kolektivnoj memoriji francuske nacije ostao upamćen kao etalon lične hrabrosti, predanosti uzvišenim idealima slobode, jednakosti i bratstva i nepokolebljive odanosti otadžbini.
