Zbog nje se u bioskopima širom bivše Jugoslavije tražila karta više. U pozorištima ovacije su trajale i po pola sata. Boemština i zabava u beogradskim glumačkim krugovima decenijama su bili predvođeni šarmom Tanje Bošković.

Čuvena glumica za Portal Radio televizije Nikšić govorila je o Međunarodnom festivalu glumca koji se ove godine održava 18. put u gradu pod Trebjesom. Osvrnula se i na svoju bogatu karijeru koja traje bezmalo pola vijeka, na vrijeme u kojem je stasavala i pravila prve glumačke korake i ovo današnje, po vrednosnim i moralnim načelima osjetno drugačije.

„Pozorište je važno za preživljavanje naroda“

Novembarska smotra teatarske umjetnosti, pod sloganom „Iznenadimo se poznatim“ okupila je takoreći Jugoslaviju u malom – na daskama koje život znače publici su se predstavile pozorišne trupe iz Novog Sada, Zagreba, Sarajeva, Skoplja, Nikšića… a predstave, nastale po djelima Lava Nikolajeviča Tolstoja, Branislava Nušića, Franca Kafke, Aleksandra Tišme, Henrika Ibzena, svjedoče o uskoj sprezi pozorišta i literature.

Predsjednica žirija ovogodišnjeg festivala kaže da je selekcija jako zanimljiva jer su sve predstave autorski vrlo različite.

„Mislim da je g-đica Jelena Stajkovac napravila izuzetnu, odvažnu i skupu selekciju. To volim najviše. Ljudi su pomislili u jednom trenutku da je pozorište laka zabava. Ne, ulaganje u pozorište je dio kulturne politike. To je jako važno. Geografski, mi smo relativno mali jezik, mi moramo kroz pozorište da brinemo o tom jeziku, o kulturnom identitetu svake od grupa naroda kojem se obraćamo, da sačuvamo ono što jesmo, da ne podlegnemo pod zapadni ekspanzionistički pohod na cio svijet. To je odbrana geografski relativno malog, ali značajnog kulturnog prostora, odbrana od skraćenica svake vrste, bagatelisanja umjetnosti na način „sve je zabava“. Nije sve zabava. Pozorište može da bude, ali samo u nekim žanrovima. Pozorište je važno za preživljavanje naroda“, ističe Tanja Bošković.

„U vrijeme Jugoslavije nismo se osjećali kao globalno selo“

Karijeru je započela sredinom sedamdesetih godina, kada je, nedugo nakon diplomiranja na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu, ostvarila i prvu glavnu ulogu u filmu „Košava“. Rola Radmile Marjanović označila je i početak dugog i plodonosnog stvaralaštva, plejade likova, „tanga smrti“ koji na samo njoj svojstven način pleše do danas. Praveći paralelu u odnosu na vrijeme kada je zakoračila u čudesni svijet glume, i današnje, kaže da se to ne da uporediti.

„U vrijeme kad sam ja stasavala, sedamdesetih, postojali su giganti koji su brinuli o ovom narodu, jeziku, pozorištu, umjetnosti. Rasla sam u Titovo vrijeme. Bez obzira koliko smo se bunili i govorili da to nije neko sjajno vrijeme, nismo bili ni svjesni da će jednog dana, tj. danas to biti neko staro izvanredno dobro vrijeme. Mnogi ljudi su i tada postradali, ali ono što je bilo jasno je da se u pozorište, film, poeziju, izdavaštvo, muziku ulagalo bar paralelno koliko u industriju. Umjetnost se gajila, kao i različitost, pazilo se da nam ne ulaze sa svih strana svojim najgorim stvarima odbljesci zapadne civilizacije. Mi smo željeli da slušamo Radio Luksemburg, da čujemo i gledamo šta se dešava u američkim pozorištima, čekali smo avione koji su nam donosili kasete na kojima su tajno bili snimljeni djelovi predstava koje su se na Brodveju igrale. To je za nas bilo nešto fantastično. Bez obzira što protok informacija nije bio tako brz kao što je sad, nismo se osjećali kao globalno selo. To je ogromna razlika. Drugo, cijenio se tuđ dar, onaj ko dođe u Narodno pozorište ili na televiziju, ili izađe da govori pred auditorijumom koji je relevantan, cijenio se kao neko ko je zaslužio i popularnost i vodilo se računa o takvoj personi“, navodi ona.

„Ljudi bagatelišu svaki pokušaj misli“

Danas, kako kaže, „svaka šuša“ se pojavljuje na televiziji i može da govori šta god joj padne na pamet.

„Više nemate ni te ljude u odnosu na koje ćete se mjeriti. Kad napišu kritiku Vava Hristić ili Boba Selenić, vi se dobro uzmete u pamet, pa razmišljate šta bih mogao da promijenim da to ne bi bilo takvo. Danas kad bilo koji kritičar bilo šta napiše, bilo gdje, ja to uopšte ne uzimam u obzir, ne zato što sam ignorantkinja, nego što ozbiljno imam razloga da sumnjam i u njihovo znanje i u njihove kriterijume. Drugo, korumpiranost u tim stvarima je tako očigledna da već počinje da vas boli. Kritike pišu uglavnom polupismeni i ljudi koji nemaju dobro obrazovanje u teatarskom smislu, sa moje tačke gledišta. Mogu da doktoriraju po 50 puta, to me uopšte ne impresionira. Svi znamo i kako se nagrade dijele i kako se dobijaju, i to je bezveze. Ovo vam kaže neko ko se i te kako nadobijao nagrada. Nije mi više prijatno. Svijet se ubrzao do imbecilnosti“.

Mišljenje, prema njenim riječima, više nije u modi.

„Preuzimanje tuđeg je daleko komotnije, lakše i ne košta vas ništa. Gledam kako ljudi bagatelišu svaki pokušaj misli… zato što postoje utabani putevi i njima se lakše ide. Većina ljudi počela je da kopira druge, tu više nema kreativnosti. Ako se nešto stvorilo u Skoplju, u roku od mjesec dana će to isto da bude uvezeno u Beograd i proglasiće se za nešto novo. I onda stanem i pomislim: da li ja zaista živim među lopovima, kreativnim vampirima… to mi je nepodnošljivo! Ljudi su kukavice. Vidite da se dešava isisavanje tuđe kreativnosti zato što je to siromaštvo koje ide iz gluposti. To me poražava“, uz žaljenje konstatuje Tanja Bošković.

„Kult dobrote ne postoji“

Mišljenja je da smo se uljuljkali u sopstvenu komociju i da tako odgajamo djecu, narod…

„Više nisu potrebni veliki umovi, dovoljno je da kliknete dugme na tastaturi i dobićete sve informacije. Šta se zapravo desilo – postali smo lijeni, za sve imamo mašine i sve rade umjesto nas. Postajemo ljiga, masa ničega… Mi ne razmjenjujemo misli ni dobrotu, mi samo stičemo da bismo se hvalili, ništa drugo. Ničim se ljudi više ne bave, sa časnim izuzecima.“

Kult dobrote ne postoji, kategorična je Tanja Bošković.

„Ne postoji trud oko toga da izgradite sebe boljim nego što ste. Pogledajte čemu služi reklama – da ukradu, da prevare, da zarade više nego što im suštinski pripada. To je postalo ne društveno prihvatljivo nego poželjno“, ističe slavna glumica.

Ipak, nada se da je možda moguće da dođe trenutak kad će dobrota postati putokaz.

„Vidjeti ja sigurno neću, jer sve manje vidim ono što mi se ne dopada, to ide sa godinama, moje oči vide samo ono što im prija“.

„Uvijek sam bila hrabrija nego pametnija“

Nije sklona svođenju bilansa u odnosu na minuli period i retrospekciji decenijskog glumačkog opusa. Ipak, nagrada „Žanka Stokić“, koja joj je uručena u maju ove godine, obavezuje je da njeguje kult na, kako kaže, najveću srpsku glumicu.

„Nagrade nisam dobijala onda kad je bilo važno, to mi više ne znači mnogo, osim nagrade „Žanka Stokić“. Dužna sam da ove godine govorim o Žanki kad god budem imala priliku, o najvećoj srpskoj glumici, o patnju koju je ona preživjela, o tome da smo bili potpuno zaboravili na nju, da smo snagom i autoritetom Mire i Bojana Stupice rehabilitovali tu potpuno pogrešno optuženu patnicu i veliku glumicu. Tokom iduće i svih godina mog života imam obavezu da brinem da se jednom godišnje ona opoje, da se povede računa o njenom grobu, jer nju je sahranio srpski narod za svoje pare, nije smjela da bude opojana, sahranjena je bez opela. Utoliko se ja trudim da pred Boga izađem sa tim malim djelom jednog dana“.

Sjeća se i kako je imala nevjerovatnu sreću da igra sa Zvonimirom Rogozom, koji je rođen iste godine kad i Žanka Stokić, 1887, a doživio je mnogo ozbiljnije godine.

„Igrali smo zajedno u „Okupaciji u 26 slika“, to me je učinilo srećnom. Baš sam imala veliku sreću, da igram sa Zvonimirom Rogozom, kao i danas sa mojom ćerkom Lanom, sa Ivanom Mihailovićem, Minom Nenadović koja je 2000. godište. A sad će opet da naiđu novi klinci sa kojima ću se takođe susresti. Zamislite koliki dijapazon zapremam… to su neke lijepe stvari. U lijepo vrijeme sam bila mlada. Pročitala sam da su ljudi koji su bili mladi između 1970. i 1985. imali najljepšu mladost. I to je istina, to je bilo fantastično vrijeme za nas mlade koji nismo morali da brinemo ni o čemu“.

Među kolegama poznata je kao surovi profesionalac i radoholičar, kao glumica je neustrašiva i nepredvidiva, a kao žena seks simbol generacija. Čuveni novinar Bogdan Tirnarić joj je jednom rekao: „Pola Beograda je zaljubljeno u tebe, a ti sjediš i štrikaš!“ A na pitanje kako bi sebe definisala, slavna glumica kaže:

„Znam kakva sam rđa i znam koliki su mi limiti. Kada se bavite umjetnošću, to je jako važno znati. Znam da se pokajem, znam da se izvinim. Znam da se trudim. Umijem da budem poganog jezika, umijem da budem krotka. Naučila sam za ovih sedamdesetak godina mog života da ućutim kad treba, da grmnem iz petnih žila kad nalazim da je potrebno. Ja sam uvijek bila hrabrija nego pametnija. To me negdje definiše“, zaključuje Tanja Bošković.