Prvakinja drame Narodnog pozorišta iz Beograda, rođena Podgoričanka, ili kako ona kaže Titograđanka, Vanja Milačić, nakon dužeg perioda nastupila je u rodnom gradu. Predstavila se preksinoć monodramom "Nenapisana pisma" na Ljetnjoj pozornici u Staroj varoši. Komad posvećen životu i radu velike umjetnice Nadežde Petrović je izveden u okviru pozorišnog segmenta manifestacije "Podgoričko kulturno ljeto". Ujedno, predstava je i prateći segment izložbe za slijepe i slabovide "Dodirom kroz stvaralaštvo Nadežde Petrović", koja se može pogledati u Modernoj galeriji podgoričkih Muzeja i galerija do 29. septembra. Ova postavka djelo je saradnje Umetničke galerije "Nadežda Petrović" iz Čačka, Muzeja savremene umjetnosti Republike i Tiflološkog muzeja u Zagrebu.
Monodrama "Nenapisana pisma" oslikava život i stvaralaštvo Nadežde Petrović kroz pisma koja ona šalje prijatelju, vajaru Ivanu Meštroviću. U monodrami se osvjetljava ne samo kao umjetnica, ili kao žena, već i kao neko ko se bori za ženska i ljudska prava, kao reporterka, jedna od pokretača Kola srpskih sestara, dobrotvorka, humanitarka, bolničarka koja njeguje bolesne sunarodnike tokom Prvog svjetskog rata, i koja i sama skončava od tifusa. Drama o slojevitoj ličnosti Nadežde Petrović nastala je na osnovu romana Milkice Miletić, a za scenu ga je adaptirala i režirala Nataša Radulović. Scenografiju je uradila Marija Lukić, kostim Marta Čkonjević, a originalnu muziku napisala Ana Krstajić. Tim upotpunjuju dizajnerka Ana Krbanjević i inspicijentkinja Sanja Mimica. Našem interesovanju za ovu predstavu Vanja Milačić je izašla u susret izvođenju.
• Kako biste nekome ko ne zna ništa o slikarki Nadeždi Petrović, profesorki, humanitarki i osnivačici Kola srpskih sestara, objasnili ko je ona, i šta predstavlja u našoj istoriji, pritom ne mislim samo na istoriju umjetnosti?
– Ne postoji osoba koja ne zna ko je Nadežda Petrović, bar na informativnom nivou. U krajnjoj instanci mladi ljudi je imaju u rukama na novčanici pa otud crpe neke elementarne informacije. Nadežda je obilježila srpsku istoriju kao Narodni heroj i učesnik u tri rata, kao ratna bolničarka umrla je u Valjevskoj bolnici od tifusa. Nadežda je slikar sa ozbiljnom zaostavštinom, žena koja je začetnik pokreta za ženska prava i ravnopravnost, političarka i aktivista. Žena koja je odabrala da počne jednu humanu priču i uticala na to da žene danas mogu da imaju status koji imaju, da mogu da glasaju na izborima i da imaju stav i primanja kao muškarci.
• Koliko savremeno društvo danas ima razumijevanja za umjetnice? Koliko se odnos prema ženama u umjetnosti promijenio u odnosu na vrijeme u kome je živjela i stvarala Nadežda Petrović?
– Djelimično sam odgovorila na to pitanje, status žene je radikalno promijenjen od Nadeždinog vremena do danas (na bolje razumije se). Meni i dalje ostaje zanimljivo to da su se tada žene suštinski zalagale za svoja prava i insistirale na tome da njihove profesije ostanu u muškom rodu. Nadežda je instistirala na tome da je slikar a ne žena. Mislim da su žene začetnice Kola srpskih sestara bolje razumjele suštinu nego mnoge žene danas.
• Predstava je monodrama, a bazirana je na pismima koja Nadežda Petrović šalje drugom umjetniku - vajaru Ivanu Meštroviću. Koliko je teško na sceni biti sam i oživjeti epistolarnu prozu? Koliko je izazovno da kao umjetnica tumačite drugu umjetnicu?
– U ovim godinama sa ovim višedecenijskim iskustvom i ozbiljnim glumačkim kilometrima uživam u tome da postoji žanr u kom se sama igram na sceni. Naravno, ne postoji monolog (to sam skoro osvijestila), uvijek je to dijalog. Monolog postoji samo kao teorijska dramska forma, ali suštinski smo mi uvijek u dijalogu, čak i kad razgovaramo sa samim sobom. Nije mi prvi put da igram slikarku, igram Fridu Kalo skoro 20 godina u Operi i teatru Madlenianum, ovo je drugo iskustvo sa slikarkama.
• Zanimljivo je da je ova predstava vezana i za jednu specifičnu izložbu - "Dodirom kroz stvaralaštvo Nadežde Petrović" - za slabovida lica. Da li ste imali priliku da nakon igranja razgovarate sa slabovidim licima i kakvi su bili njihovi utisci?
– Ono što je dragocjeno kada su programski uvezane izložba i predstava je to što ljudi mogu da dobiju mnogo širu sliku, mnogo dublja znanja i mnogo jarkije iskustvo.
