Samostalna izložba vajarke Vlatke Vujošević naslovljena "Vrijeme monstruma" može se do 7. maja pogledati u galerijskom prostoru podgoričkih Muzeja i galerija, galeriji "Art". Postavku čine četiri skulpture Vlatke Vujošević rađene tehnikom papir-maše, koje prikazuju figure i poprsja - portrete djece i mladih. Njihova zamišljena lica, pognuta tijela i glave, tijela skvrčena u snu, smještena su u zatamnjeni prostor galerije, čiju "tminu" dodatno pojačavaju gole grane, ogoljene mladice drveća, kao i opozitna bjelina skulptura. Kustoskinja izložbe, istoričarka umjetnosti Ljiljana Karadžić, koja je i otvorila izložbu, u tekstu pratećeg kataloga zapisala je da se ove skupture vajarke mogu "razumjeti kao simbolični zastupnici čistog bića još uvijek nekontamiranog strašnom kakofonijom spoljašnjeg svijeta". Pritom, kako navodi Karadžić, skulpture su struktuirane tako da kroz vidljivo, poznato i opipljivo, otvaraju pukotine kroz koje se oku i umu posmatrača nudi iskustvo susreta sa onim sveprisutnim, a nemjerljivim i neuhvatljivim energijama. Podsjeća i da utisku enigmatičnosti atmosfere doprinosi njihova bjelina, a da u teoriji o bojama Kandinskog - "bijelo zvuči kao tišina koja se najednom može razumjeti".
– Tišina na Vlatkinim skulpturama nije negacija, odsustvo i ništavilo, već prostor koji nudi obilje nesagledivih potencijala i značenja - zapisala je Karadžić.
Razgovarajući s novinarima, pozivajući se na misao italijanskog filozofa Gramšija koji kaže, prafraziramo - "da staro vrijeme monstruma umire, a da se novo vrijeme budi", može savršeno da opiše današnje vrijeme. Jer monstruoznost i monstrumi su danas prisutniji više nego ikad, i tome svjedočimo u našoj svakodnevici, kaže vajarka. Napominje i da se čini i da mi sami dopuštamo toj energiji monstruma da prevladava, da nas preoblikuje.
– Čini se da se pretvaramo u neku verziju monstruma, jer, postaje nam normalna ta monstruoznost koja nas dehumanizuje, koliko nam je postalo lako da gledamo neke užase koji se dešavaju, a pritom, recimo, pijemo kafu nastavljajući neke naše male žiote - kaže Vujošević. Kao način da se iz tog stanja čovjek izmakne, oporavi, probudi, jeste stvaralaštvo, učenje, rad na sebi, kaže vajarka.
Na pitanje može li ono dječije, ono što je čisto u svakom čovjeku, sagraditi nepropusnu membranu protiv kakofonije spoljašnjeg monstruoznog svijeta, Vujošević odgovara da je upravo to jedan od motiva koji je od početka njenog rada u stvari i interesuje i prisutan je na njenim skulpturama.
– Ne vidim da išta više može ostati čisto. Inercija koja je prisutna, kao i nehumanost kao jedan od simptoma, vladaju ovim društvom - kaže Vujošević.
Tehniku - materijal papir-maše, kaže ona, voli zbog njegove krhkosti, ali i zbog činjenice da je u pitanju reciklirani materijal koji ne košta previše, a pruža mnogo.
– Vezana sam za papir kao materijal i mislim da je to obraz ljudske plemenitosti, nešto što je simbol naše civilizacije. Takođe, to je materijal koji mnogostruko koristimo, i koji može biti odraz ljudske topline i znanja, onoga što nam je potrebno da živimo - kaže Vujošević.
Izuzetno interesantna je skulptura djevojčice za koju se čini kao da je njenu dugu kosu uskovitlao, "ponio" vjetar, a koja djeluje kao produžetak tijela.
– Ovu kosu nosi vjetar, nije kontra vjetra. Skulptura je simbol naše kombinacije krhkosti i nevjerovatne snage koju posjedujemo. Nije slučajno što je ženska figura u pitanju - kaže Vujošević, dodajući da s ovom skulpturom ujedno započinje i novi ciklus radova koje će takođe izložbeno prikazati.
Ništa manje zanimljiva je i figura djeteta koje leži, spava, a koje za razliku od ostalih ima i boje.
– Nije obojana sama skulptura, već su obojane gaze koje prikazuju njenu okolinu u koju ona tone. Ako ćete da protumačite figuru kao spavača, onda možemo reći da u snovima ima boje. No, mogu to biti i iluzije, ali i sve ono lijepo čemu se nadamo, a što i gubimo. Može to biti i patnja. Svako neka tumači kako vidi - kaže Vujošević, dodajući da je dio tumačenja uvijek i na posmatračima umjetničkog djela. U suprotnom, ako bi se sve detaljno objašnjavalo, može se desiti i gubitak smisla umjetničkog rada.
