Prepoznati u nečijem radu istinsko radovanje i uživanje u životu, znači ujedno doživjeti istinsku umjetnost. Ali, ne bilo kakvu, već umjetnost nastalu iz pasije i ljubavi da se ono što radite, prepoznaje ne samo u estetskom izrazu, napadnoj glorifikaciji lijepog, već u spremnosti da se ljubav i ljepota podijeli s drugim. U spremnosti da se s drugim podijeli sreća, da se drugi učini bar na tren ako ne srećnim, a onda bezrazložno optimističnim. I čini se, da je upravo takva bila nedavna samostalna izložba slikara i vajara iz Herceg Novog Gorana Vukčevića "Apoteoza sreće". Jer, ko god je vidio Vukčevićevu postavku u Kuslevovoj kući, sačinjenu od skulptura izrađenih u majolici, njegovih slika, zdjela, škrinja, kao i lampi i ogledala, mogao je osjetiti bar na tren ushićenje slično onom koje osjeća dijete kada napokon uđe u prodavnicu igračaka, više sluteći no znajući, da će mu se ostvariti želja i da će dobiti željenu igračku.
Zato i ne čudi kada kustoskinja izložbe Ljiljana Karadžić ocjenjuje da "ovaj imaginarijum izobilja nam nudi estetski bijeg od stvarnosti i blistavi trenutak u kom nam svijet puna nasilja i banalnosti ne može nauditi". Ili, kada Janko Ljumović, koji je takođe bio kustos postavke, navodi da je "keramika Gorana Vukčevića umjetnost zadovoljstva - brevijar zadovoljstva", ali, onog zadovoljstva koje nastaje iz filozofske dokolice koja sve više uzmiče pred naletom negativnosti. Pritom, ističe Ljumović, umjetnik je sav uronjen u mediteransku svakodnevicu, koja i jeste klica ove dokolice, pritom ne zatvarajući oči ni pred onim manje lijepim što nas susreće u životu.
• Prikazali ste i čisto umjetničke keramičke radove, kao i upotrebne. Da li je to prednost keramike?
– I primijenjene, i dekorativne, i kako hoćete. Kustosi su uradili selekciju, jer su htjeli da postavka bude kao neka mala retrospektiva, a kako bi prikazali sve segmente mog djelovanja, jer, ja nisam pravio retrospektivu. Rekao sam im - izvolite, vi uradite, izaberite šta hoćete, nosite šta hoćete - a ja sam im pomogao da spakuju. Nakon što smo to uradili, onda se ostvarila ova izložba.
• Izložili ste i nekoliko ogledala. Zašto su bitna ogledala, ogledanje?
– Pa da se vidimo, da se vidimo kakvi smo, kakvo nam je lice, kakav nam je karakter. Da otkrijemo što više o sebi.
• Kad se najbolje vidimo, ujutru ili uveče?
– To je dobro pitanje, ali, trebalo bi ujutru bolje da se vidimo, kada smo odmorni, kada smo čili, da idemo u nove pobjede.
• Čest motiv skulptura, reljefa, slika, jeste ljubav, odnosi žene i muškarca.
– Jeste, jer ljubav je osnov svega. Da nije ljubavi, ne bi bilo ni nas, ni ovog što radimo, ni kosmosa koji nas okružuje, moramo se voljeti, nema druge.
• Predstavili ste i slike.
– Volim i da slikam. Moja diploma nosi naziv diplomirani slikar-keramičar, a sam odjel na Akademiji - Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu Odjela slika, keramika i stakla. Međutim, u tadašnjoj Jugoslaviji nije bilo mogućnosti da radimo staklo, tako da smo na Akademiji samo radili keramiku.
• Može li se reći i da ste nostalgični kada ste se opredijelili baš za majoliku, jer ona je vezana i za neki građanski štimung, kao i za neke period baroka, rokokoa... neke prošle epohe i stilove.
– Jeste, jeste. Ona je bila popularna tada, i imam ja malo te nostalgije za nekim starim vremenima, za klasičnim izrazom. Recimo, Luka dela Robia u Italiji je radio one divne njegove fragmente, i tu i nalazim neku inspiraciju, pravo da vam kažem. To mi je i vjetar u leđa da nastavim i da vidim koje su mogućnosti sa majolikom, do kojeg nivoa može da se stigne i koliko daleko da se ide, te mogućnosti gline i glazure i odnosa svega toga. U stvari, to je meni sve jedan eksperiment. Zato radim i ove male posude, da ne bih to bacao, nego da vidim šta, kako i onda to ostane. Žao mi je da trošim vrijeme na nešto što ću da bestragam.
A, svuda možete da nađete inspiraciju ako hoćete da radite. U bilo čemu, stvarno. I u arhitekturi, i u ljudima, i u ulici, drveću.
• Znači, "la vita e bela".
– "La vita e bela" - "život je lijep", i jeste, sigurno. I ako je tako, prihvatite to i tako se ponašajte. I radite na tome da bude lijep.
• Da li je to i ono što Vas pokreće?
– Jeste, jeste, tačno je tako. I sve će vam biti ljepše ako tako razmišljate, sigurno. Ako razmišljate i pravite crne slike, tamne neke, koje niko ne želi u svom okruženju, onda mislim da nijeste na pravom putu. To je nešto za ne znam koga i zašto, ne znam ni sam, meni to nije blisko.
• Znači, između svjetla i tame, birate svjetlo.
– Tako je, obavezno, obavezno. Prvo to, jer tama će uvijek doći, kad-tad.
Коментари (0)
Оставите свој коментар