Kako navodi Ejmi Rajhelt sa Univerziteta u Sidneju za sajt The Conversation, „vjerovanje da šećer izaziva hiperaktivnost kod djece postoji već decenijama i utiče na odluke roditelja o dječjoj ishrani".
Kao nutricionistkinja i neuronaučnica, može da potvrdi da, iako pretjerana količina šećera nije korisna za mozak, naučni dokazi ne pokazuju da šećer izaziva hiperaktivnost, prenosi Zimo.
- Studije su pokazale da djeca koja konzumiraju više prerađene hrane imaju manji volumen mozga u kritičnim područjima kao što je frontalni korteks u poređenju s djecom sa zdravijom ishranom. Uprkos tome, mit da šećer izaziva hiperaktivnost i dalje je popularan, a datira još iz 1970-ih i 1980-ih - objašnjava Rajhelt.
Mit je nastao iz studija o Fajngoldovoj dijeti, koju je osmislio pedijatar alergolog Bendžamin Fajngold, a koja je namijenjena liječenju onoga što je danas poznato kao poremećaj pažnje sa hiperaktivnošću (ADHD).
- Ova dijeta eliminiše vještačke boje, zaslađivače, konzervanse i salicilate koji se nalaze u mnogim zdravim namirnicama. Fajngold je tvrdio da izbjegavanje ovih supstanci poboljšava fokus i ponašanje kod hiperaktivne djece, iako su njegove studije bile metodološki manjkave i nedostajale su im odgovarajuće kontrolne grupe - ističe australijska naučnica.
- Moderna naučna istraživanja razotkrila su vezu šećera i hiperaktivnosti. Stroge studije, uključujući placebom kontrolisana ispitivanja, dosljedno pokazuju da šećer nema značajan uticaj na ponašanje ili pažnju djece -naglašava Rajhelt.
Značajna meta analiza od prije 20 godina nije otkrila povećanje hiperaktivnosti zbog konzumiranja šećera. Naknadna istraživanja podupiru te nalaze, čak i kod djece s ADHD-om.
Mali procenat djece može imati alergije na vještačke aditive, a mlađa djeca mogu biti osjetljivija na ove supstance zbog svoje veličine i stepena razvoja. Međutim, dodaje Rajhelt, veza između šećera i hiperaktivnosti je u najboljem slučaju slaba.
Uloga dopamina kao moguće objašnjenje
Jedno od mogućih objašnjenja za uočenu hiperaktivnost je uloga dopamina, neurotransmitera povezanog s nagradom i povećanom aktivnošću. Kada djeca očekuju slatkiš, njihov mozak oslobađa dopamin, slično efektu psihostimulansa, ali u puno manjoj mjeri. Ovaj talas dopamina može uzbuditi djecu, objašnjava Rajhelt, ali to nije isto što i hiperaktivnost izazvana šećerom.
Liječenje ADHD-a često uključuje psihostimulanse koji povećavaju nivo dopamina kako bi se poboljšao fokus i kontrola ponašanja. Kod djece s ADHD-om ovi ljekovi ponovo kalibriraju funkciju mozga umjesto da izazivaju hiperaktivnost, prenosi City Magazine.
Zašto mit ipak opstaje?
Mit o hiperaktivnosti izazvanoj šećerom i dalje postoji dijelom zbog društvenih vjerovanja i očekivanja roditelja, napominje Rajhelt.
- U studiji u kojoj je roditeljima rečeno da njihova djeca konzumiraju zaslađena pića ili placebo, oni koji su vjerovali da njihovo dijete konzumira šećer primijetili su hiperaktivnost, čak i kada je piće bilo bez šećera. To pokazuje snagu očekivanja u oblikovanju percepcija - piše Rajhelt.