Na dječjim rođendanima često mogu da se vide situacije u kojima jedno dijete vrijeđa drugo - gura ga, otima mu igračke ili prekida red. U takvim trenucima mnogi roditelji instinktivno reaguju tako što svoje dijete vode do drugog djeteta i traže da izgovori tri riječi: "Žao mi je". Međutim, iako djeluju pristojno i sasvim u redu, ovaj potez nije najispravniji.
Prema riječima Laure Markam, dečje psihološkinje i autorke knjige "Peaceful Parent, Happy Siblings: How to Stop the Fighting and Raise Friends for Life", tjeranje djece na izvinjenja može da im pošalje pogrešne poruke. Takav pristup često nije usmjeren na popravljanje odnosa, nego na smanjenje neprijatnosti roditeljau prisutnosti drugih odraslih osoba.
Markam objašnjava da izvinjenje pod pritiskom nije efikasno, jer dijete koje nije spremno da izrazi žaljenje iz toga neće naučiti pravu lekciju. Istraživanja na području ljudskih odnosa pokazala su da izvinjenja izrečena bez iskrene želje za pomirenjem rijetko dovode do pozitivnog ishoda. Isto važi i za dječje sukobe. Takav pristup može dodatno da postidi dijete, što vodi u suprotnom smeru od željenog. Postiđeno dijete se ne osjeća bolje i ne razvija empatiju. Umjesto toga, može da postane odbrambeno ili zatvoreno, čime se otežava buduća emocionalna povezanost s drugima. Djeca često i sama osjećaju da prinudna izvinjenja nisu iskrena. Neka otvoreno priznaju da ih ljuti kada ih roditelji tjeraju na izvinjavanje, dok druga uočavaju kad neko drugi to čini bez stvarne namjere, što dodatno produbljuje njihovu frustraciju.
Šta učiniti umjesto toga?
Umjesto da dijete tjerate da izgovori "Žao mi je", Markam savjetuje da mu pomognete da shvati šta se dogodilo i kako može da popravi situaciju. Na primjer, ako je dijete uzrokovalo plač drugog djeteta, roditelj može da kaže: "Pogledaj, Marko plače. Hajdemo da vidimo kako možemo da mu pomognemo". Tako se dijete podstiče na razvijanje saosjećanja i preuzimanje odgovornosti.
Jednostavni postupci poput vraćanja igračke, pitanja prijatelja da li je dobro ili pružanja zagrljaja znače više od mehaničkog izvinjenja. Time dete uči da svojim postupcima može uticati na druge i ispraviti ono što je pošlo po zlu.
Roditelji koji žele da pokažu saosjećanje drugom djetetu mogu to da urade i bez prinude prema svom djetetu. Umjesto toga, mogu sopstvenim primjerom da pokažu kako izgleda empatija i razumijevanje, na primjer: "Žao nam je što te Gabriel povredio, zaboravio je da koristi riječi. Drago mi je što si sad bolje".
Pružite vrijeme za smirivanje
Važno je omogućiti djetetu prostor da se smiri i obradi situaciju. Ako je uznemireno, možda mu je potreban trenutak da izrazi osjećanja prije nego što može da razmisli o posledicama. Kod starije djece korisno je motivisati ih da sama smisle kako mogu da poprave situaciju, umjesto da im se nameće gotova "kazna". Roditelj može da ponudi nekoliko ideja, ali bi konačan izbor trebalo da ostane na djetetu.
Djeca najbolje uče iz primjera
Laura naglašava da je najbolji način podučavanja djece upravo lični primjer. Kada roditelj pogriješi ili se udalji u odnosu s djetetom, važno je izviniti se i pokazati kako se ponovno uspostavlja bliskost i povjerenje.
Upravo kroz takve trenutke djeca uče pravu vrijednost izvinjenja i razvijaju emocionalnu pismenost koja će im pomoći u svim odnosima tokom života.
