Većina putnika čarter leta za Đironu, već su bili izdeljali ražanj na kome su namjeravali da okrenu zekana, koji je slobodno trčao pirinejskim livadama. Međutim, drvo od ražnja dobro će se prosušiti u nekom nikšićkom podrumu, a pirinejski zekan će se udebljati do neprepoznatljivosti. Prvi put će, od kada se Andora pojavila na fudbalskoj mapi Evrope, taj zec istrčati treći krug. Iskrene čestitke, trči zeko, trči, zaslužio si.

Svi, osim članovi posade aviona, mislili su da je revanš sa Santa Kolomom formalnost. A na osnovu čega su to mislili ? Na osnovu agonije u kojoj se godina koprca crnogorski fudbal. Na osnovu toga, što si (vice)šampion najsmješnije evropske lige. Pa, i nije im bila neka misaona osnova. Na osnovu toga što si šampioni u nepotizmu i partijskom zapošljavanju, bar što se tiče sportskih klubova. Ne samo, na prostoru Crne Gore. I to su isti oni, koji su prije četiri-pet godina na sva usta kritikovali prethodnu vlast, zbog partijskog zapošljavanja, nepotizma. Prethodnici u Sutjesci, barem po tom pitanju, su za aktuelne, nevinašca. Lako provjerljiva činjenica. Pa, i nije im bila neka misaona osnova. Malo je još ostalo do očaja. Ako je išta ostalo.

Možda su najbolje metafore Sutjeskinog pada, nekoliko slika koji je pažljivi posmatrač primjetio, tokom prenosa. Slika prva: na klupi Santa Kolome, uostalom kao i u Podgorici, nije bilo igrača ni za dozvoljeni maksimum. Slika druga: šef struke Santa Kolome, pored sebe na klupi je imao tri-četiri saradnika. Nenad Brnović je imao tri puta više lica uz sebe, pa je bilo potrebno uz klupu Sutjeske, dodati sedam-osam stolica. Treća slika: Iznad jedne tribine, tokom čitave utakmice bila su prisutna dva konja. Sigurno nisu pratili utakmicu, imali su pametnija posla, pasli su.

Utakmica počinje u klupskim prostorijama. Teren je tek prostor na kojem se očituju posledice. Ili što je nekom jednom davno rekao, fudbal je igra samo za inteligentne. Da se san o trećem kolu kvalifikacija, stropoštao u predele noćnih mora, potvrđuju i nam događanja u avionu. Prilikom povratka za domovinu, jedan visokopozicionirani član uprave je usnio san. Pomenuti se trgnuo uz krik.: "Upomoć! Propadamo! " Na svu sreću, brzo je utvrđeno, da je gospodin samo imao noćne more. Ili, ipak to beše java. Upomoć, propali smo!

Za događaje na terenu daleko važnije bješe lice onog što se ovdje zove "mentalitetom" i čemu se dižu spomenici dok sve jednako služi kao zgodno opravdanje za bahatost, igre sitne moći, i sva ostala ispoljavanja taštine koja se dole, na terenu, tako jasno, nedvosmisleno i bolno ukazuju u lomnim časovima važnih utakmica.

Teško li je danas biti Sutjeska. Jedan zaista strašan div iz Andore, opasniji i od Duškovog strašnog lava, te je nadigrao. I šta si mogao da očekivaš od Sutjeska, kada izađe na megdan takvom džinu sa Pirineja, nego da se zatvori kao što se kostriješi jež, nagonski naravno.

Sve ovo što gledamo samo je pronalazak još jednog dna. Sutjeska je ovog puta, uspjela, u ono čemu nisu ni junaci Žil Vernovog "Puta u središte zemlje", koji su se zaustavili stigavši do Podzemnog mora, do dna svakog dna. Ipak, oni su se izvukli pod pritiskom lave. Svjedoci smo i da crnogorski klupski fudbal samo neki tektonski poremećaj može izbaciti na površinu, nešto van nas samih, van naših moći i napora. Ukoliko uopšte ima nekih moći i ukoliko uopšte ima nekakve ideje o potrebi za naporom. Zbogom fudbalu, u jedinoj državi na svijetu u kojoj dvadesetogodišnjaci igraju Omladinsku ligu. Nevinih nema. Nisam, ni ja. Samo da ne bude reprize, biće ipak sjutra svježije.

Boris Knežević