Podgorički asfalt, a posebno onaj iz vremena velike Jugoslavije, koji se tada zvao titogradski, izrodio je mnogo sportskih asova, a jedan od njih je bio fudbalski bombarder Zoran Batrović.
Ko je imao sreće da se rodi u doba Prve savezne lige Jugoslavije vjerovatno je znao da nabroji sastave skoro svakog fudbalskog tima u najjačem rangu, da ne pričamo o onome timu za koji je navijao. Ime Zorana Batrovića rado su izgovarali navijači Budućnosti, Prištine, Partizana...
Zoranova karijera krenula je od golubovačke Zete, a onda je za Sutjesku iz Nikšića odigrao samo dvije utakmice i preselio se u Jedinstvo iz Bijelog Polja odigravši 26 utakmica za jednu sezonu uz pet postignutih golova. Opet se 1979. vratio u svoj rodni Titograd, u ekipu Budućnosti. Tu je 177 centimetara visoki napadač pokazao od kakvog je materijala satkan. Za četiri sezone u dresu "plavih" odigrao je 94 utakmice i postigao 14 pogodaka, pa se odmah našao na meti velikih jugoslovenskih klubova.
Priština, Partizan i prijateljstvo sa Vokrijem
Ipak, Zoran je napravio možda i neočekivan potez - preselio se u Prištinu. I, ispostavilo se, uopšte nije pogriješio. Njegov golgeterski učinak značajno se popravio, pa je za četiri sezone odigrao 97 utakmica i postigao 36 golova. Prištinski prvoligaš bio je tih godina "nagazna mina" za mnoge klubove, a upravo je Batrović u tandemu sa legendarnim Fadiljem Vokrijem bio koban po beogradski Partizan, tada šampionski tim, na početku sezone 1983/1984. Svojim golovima odmah su postali interesantni klubu iz Humske 1, a prvi put Beograda otišao je Vokri i to 1986. godine.
Dvije godine kasnije Batrović je napravio potez karijere - u tandemu sa Vladislavom Đukićem došao je u Partizan i opet, u tandemu sa Vokrijem, brzo postao jedna od najvažnijih karika tima iz Humske odigravši 82 meča za taj klub uz 33 postignuta gola. Iako je u smiraj karijere došao u veliki klub, ubojiti Podgoričanin je svojim kvalitetom pomogao Partizanu da dođe do trofeja, a svog prvog velikog trofeja u karijeri. Bio je to pehar Kupa Jugoslavije te 1989. godine i čuveno finale u Humskoj 1, kada je Partizan u karnevalskoj atmosferi pregazio Velež iz Mostara sa čak 6:1. Strijelac tog šestog gola upravo je bio Batrović razgalivši srca navijača crno-bijelih.
Rijetko je ko za samo godinu i po dana provedenih u jednom klubu postao tako omiljen kod navijača kao što je to Batrović uspio u Partizanu. Pamte se njegove partije protiv Rome, Slavije, Sarajeva... Jako zanimljiv je bio i Batrovićev odnos sa Vokrijem koga su navijači prepoznali, pa su ova dvojica igrača ubrzo postali ljubimci navijača, a to su ostali i do dan danas.
Odlazak iz Humske značio je i lagani zalazak karijere za hitrog crnogorskog fudbalera. Odigrao je Batrović nepunu sezonu za Deportivo iz La Korunje, zatim se vratio u Jugoslaviju i potpisao za Borac iz Banja Luke, a onda je karijeru okončao u svojoj Crnoj Gori, u dresu Mogrena 1991. godine.
Njegov sin Veljko kasnije je krenuo očevim stopama, upravo iz Zete, a već deceniju i po u inostranstvu gradi svoju karijeru i nastavlja fudbalsku lozu Batrovića.