U jutro prve ovogodišnje srijede u maju izvršen je destruktivan i dehumanizovan čin. Djeca su ubijena. U školi su ubijena. Ubio ih je drug iz školske klupe. Nije se desio zemljotres niti je poplava probila Savski nasip zbog njegovog nezakonitog prokopavanja od strane 1.001 ilegalnog splava i gradske uprave.

Zlo određujemo kao postupanje koje nepravedno ili nepotrebno izaziva patnju, bol ili smrt drugog ljudskog bića. Zlo je ono što se 3. maja dogodilo učenicima u osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“ u Beogradu.

Administrativno zlo je etički koncept koji predstavlja postupanje javnog službenika na način koji jeste u skladu sa onim što je propisano, ali je istovremeno i fundamentalni izazov etičkim osnovama na kojima počiva javna služba. Administrativno zlo je ono što se od 10. maja događa učenicima ove škole koji su preživljeli užasan događaj nedelju dana ranije. A ovo zlo vrši država, nad žrtvama, i nema ikakvih naznaka da će prestati, prenosi Danas.rs.

Nakon užasnog, tragičnog događaja, Krizni štab je donosio odluke bez bilo kakvih konsultacija sa roditeljima. Kada je Savjet roditelja tek počeo sjednicu kako bi te odluke korigovao, roditeljima su poslati imejlovi sa sadržajem koji je tu sjednicu obesmislio. Više od dva sata prije nego što je sjednica Savjeta roditelja završena, mediji su već objavili odluku direktorke škole o „Rasporedu aktivnosti“ koja jednoznačno uspostavlja kontinuitet viktimizacije đaka „Ribnikara“.

Djeca su stavljena u situaciju da ili ostanu kod kuće, i na taj način budu izolovana, ili da se vrate u školu već sjutradan ujutru. U istu zgradu! U zgradu u kojoj su i dalje vidljive rupe od metaka. U zgradu gdje djeca vrlo dobro znaju na kojim mjestima je obrisana krv njihovih osam školskih drugara kao i Draganova krv, koji je radeći posao obezbjeđenja u školi volio našu djecu i brinuo o njima do svog poslednjeg udaha. U zgradu koja je djelima dječaka odraslog s našom djecom postala gubilište nevinih, postradalih ni u ratu niti u nekom sukobu, već u školi. Nepojmljivo.

Od zvanične retorike o podršci djeci i roditeljima, nije bilo ništa, jer smo u svega nekoliko dana došli do prisile nad djecom. Uvažavaju se samo neke emocije, samo neke potrebe, samo neka prava i samo neke vrijednosti. Došli smo dotle da djeca koja žele da budu sa drugarima i nastavnicima u školi to mogu da urade samo ekskluzivno, ako dođu u istu zgradu u kojoj se odigrala tragedija. Djeca i roditelji koji bi želeli psihopodršku, to mogu da dobiju samo u školi, u toj prokletoj zgradi.

Došli smo dotle da bi sad trebalo zagovarati inkluziju svih žrtava. Jer se država odjednom sjetila svojih zakona! Zbog procedure javnih nabavki i procedure o polaganju završnog ispita onemogućava se efikasno renoviranje školske zgrade i diskreciono odlučivanje za sadašnje osmake i sedmake koji su neposredno pogođeni u tragediji.

Ta država u kojoj se inače lex specialis donosi u magnovenju, „ako se to Vladaru svidi“, ta država koja krši sopstvene propise i dovodi u pitanje same temelje pravne države, ta država smatra da je u ovom slučaju neophodno striktno se pridržavati zakona, jer je važnije unesrećiti 1.070 dece u školi „Vladislav Ribnikar“ nego otkriti da je car go.

Jer car nema potrebnu etičku kompetenciju niti je spreman da preuzme odgovornost za svoje etičko rasuđivanje kako bi što prije omogućio početak obnavljanja života, podršku djeci koja su najvažniji resurs svakog društva, pa čak i onog u kome neometano divlja neoliberalizam, jer – uloga društvene reprodukcije, bla, bla, bla.

Ono čega se država nije sjetila, iako se u svijetu to smatra dobrom praksom, jeste da opredjeli neki prostor u blizini škole kao alternativnu lokaciju za djecu iz „Ribnikara“ i njihove nastavnike, koja neće predstavljati logistički problem roditeljima zbog udaljenosti u odnosu na prvobitnu školsku lokaciju. A takva lokacija postoji, u parku Tašmajdan, na mjestu gdje djeca rado borave, mjestu koje se višedecenijskim organizovanjem smotre „Radost Evrope“ kao i raznim kreativnim programima koji se odvijaju tokom cijele godine gotovo nameće kao optimalan prostor za oporavak djece sa iskustvom đaka u školi u kojoj se desila užasna tragedija.

Elementarna društvena solidarnost nalaže da se prostor Dečijeg kulturnog centra stavi na raspolaganje ranjivoj djeci. Prilagođavanje tog prostora da primi djecu i nastavnik iz „Ribnikara“ sa podrškom, na nekoliko mjeseci, nikako ne bi smjelo da se upotrijebi kao argument da je riječ o nemogućoj misiji. Zašto Krizni štab ne pominje alternativnu lokaciju za boravak djece iz „Ribnikara“? Zato što se ne uklapa u proklamovni početak „normalizacije“ samo nedelju dana nakon tragedije? Koji li su to genijalci iz Kriznog štaba smislili, neka im je normalno sve u 16.

Ono što administrativno zlo čini različitim u odnosu na opšti fenomen zla je činjenica da je njegova pojava najčešće maskirana usled čega postoji privid da oni koji čine zlo postupaju u okvirima svoje organizacione funkcije. Štaviše, u okolnostima koje predstavljaju moralnu inverziju, ljudi lako upadaju u postupanje kojim čine administrativno zlo pri tom vjerujući da postupaju ne samo ispravno, nego u skladu sa zahtevom da čine dobro.

Upadljivo nedostaje dijalog o vrijednostima u svim razgovorima „struke“. Kao izuzetak u tom smislu izdvojili su se samo psihoterapeuti koji su u javnosti govorili o uzrocima i pravcu za izlazak iz krize u kojoj smo se kao društvo našli. Oni znaju da integritet ličnost zavisi od vrijednosti i da je uzrok ove tragedije, suštinski, sociološke, a ne psihološke prirode.

Ja-pa-ja vrijednosni kod je ono što je njen neposredan povod. Zar nismo ništa razumjeli, ništa naučili? Institucije postoje da bi regulisale društvene transakcije, što se odnosi i na otklanjanje prijetnji koje pojedince i zajednicu ugrožavaju. A insistiranjem na sprovođenju administrativnog nasilja nad neposrednim žrtvama zločina u školi institucije potvrđuju dominaciju kulture nasilja. Ovakva distorzija u sistemu vrijednosti potkopava državu iz temelja.

Za promjenu je potreban diskontinuitet, i to ne samo sa vladajućom kulturom (ne)sjećanja.

Autorski tekst Aleksandre Bulatović, majke učenika OŠ „Vladislav Ribnikar“ koji je šest godina išao u razred sa dječakom osumnjičenim za masovno ubistvo. Autorka je viša naučna saradnica Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu