U Podgorici, glavnom gradu Crne Gore, gdje se nalazi vinograd dostojan Džejmsa Bonda i guste šumovite planine, naći ćete kačamak na svakom koraku.
Šta biste vi radili? Imali tajnu aferu ili jeli kačamak? Spremite odgovor, jer u Crnoj Gori riječ "kačamak" može imati oba značenja. Nekad objašnjenje može biti neophodno.
Ali, postoji i treće: povući se negdje da se malo odmori. Ništa veliko, ništa ludačko, samo nekoliko sati odmora. A upravo to vam nudi vikend u Podgorici, glavnom gradu Crne Gore. Nije veliki, nije bučan, nije lijep - zapravo, nije ni glavna atrakcija Crne Gore; to je grad Kotor koji je pod zaštitom UNESCO - ali je to prekrasna mala porcija kačamaka.
Taj let se, sjajno, završava u vinogradu. Vinariju Šipčanik okružuje aerodrom sa tri strane (naizgled je to najveći vinograd u Evropi, sa lozama koje bi, ako bi se besmisleno postavile u jedan red, dosegle Čikago).
Htio sam reći da izgleda kao leglo negativca iz filma o Džejmsu Bondu - sa zauzetim viličarima i tipovima radnika sa kacigama - ali Jugosloveni su me pretekli za nekoliko decenija: ispostavilo se da su ga koristili kao tajni bunker u kojem se skladištilo 27 borbenih aviona. Degustacije su takođe obilne (iako somelijer u jednom trenutku nadmašuje čak i brigadu "zrelog bobičastog voća", hvaleći "gotovo nepostojeći ukus" jednog vina.)
PODGORICA
Ulazeći u centar grada, postoji sjajan kratak spisak znamenitosti koje treba obići prije nego što se ponovo zagrizete u lokalne tekuće proizvode. Moj vodič me odvodi u baš jedan muzej/galeriju, zbunjujuće nazvan Muzeji i galerije Podgorica, a ostatak popodneva provodimo ugodno lutajući oko osmanske stare čaršije, propadajuće tvrđave iz 15. stoljeća i obalnih rijeka s malim oblutkom pješčane obale, berući sočne narove i datulje koje rastu svuda.
Crnogorci su drugi najviši ljudi na svijetu (prosječna visina za muškarce je nešto viša od šest stopa). Građani Podgorice su ponosni na to - ali još ponosniji na majstorstvo koje im daje u vaterpolu, nacionalnom sportu. (Psst! Nemojte im reći da se nikoj drugoj zemlji zaista ne trudi za vaterpolo).
GUSLE
Vrhunac muzeja je gusle, jednonočani narodni instrument na kojem sam zatražio demonstraciju, jer moja zlobna strana želi da se patronizirajuće nasmije nad onim što mora biti najmanje muzički instrument ikada. Tada mi vodič pušta neke gusle na telefonu - i to je najhipnotičkiji i najstrašniji zvuk koji sam čuo decenijama.
Stvari postaju još zvučnije kada sam krenuo prema Parku-šumi Gorica, Crkvu Sv. Đorđa.
Atmosfera je toliko omamljujuća da je kao da sam u snu, i jedva se mogu otrgnuti. Kada to učinim, čudno se moje noge čine da me nose - bez moje namjere - do druge srpske pravoslavne tvrđave. Saborni hram Hristovog Vaskrsenja, koji se gradio 20 godina, podignut je 2013. godine, ali unutra bi mogla biti 1600. Svaki centimetar je prekriven vizantijskim zlatom i muralima tužnih svetaca ili strogih pravoslavnih patrijarha.
Umjesto toga, idem niz Njegoševu, koju u svojoj glavi nazivam Bulevarom slomljenih dijeta - kilometar ili tako nešto uzorak poslovanja je bar, picerija, bar, bar, steakhous, bar i ponovite.
Podgorica je karneval za mesoždere, ali omiljeno jelo mještana je popek: pečena govedina umotana u omlet i pržena dok ne postane hrskava, ali i dalje ispušta sočne mesne sokove na dodir vilice. Probajte ga - zajedno sa desetinama drugih vrsta hrane od mesa.
SVETI STEFAN
Manje od sat vožnje - preko gustih šumovitih planina i sa stanicom za sporu vožnju na sjajnom Skadarskom jezeru kod Virpazara - nalazi se Sveti Stefan.
Međutim, samo pet minuta šetnje oko rta vodi vas do jednako prekrasne male javne plaže (sa besplatnim ležaljkama!) na Pržnu, gdje se talasi glačaju po obali do savršene akvamarin vode, koja je još topla i u jesen. Iza nje se nalazi niz konoba – tradicionalnih gostionica koje nude morske plodove i vino jednako čudesne kao i sve što bi dobili u Italiji, samo nekoliko kilometara preko Jadrana.
