Prema njegovim riječima, problem ne vide samo u pooštravanju uslova, već i u činjenici da su mnoga rješenja formulisana tako da ostavljaju ograničen prostor za predvidljivost i planiranje života.
– Ono što naročito unosi neizvjesnost jeste novo pravilo o odsustvu, kojim je propisano da 30 dana van Crne Gore automatski dovodi u pitanje važenje privremenog boravka. Ranije je postojala jasna i široko primjenjivana mogućnost najave dužeg odsustva do 90 dana, dok je sada taj mehanizam sužen na usko definisane humanitarne izuzetke. Stranci ukazuju da se time ignoriše realnost savremenog života, naročito za one koji imaju poslovne, porodične ili zdravstvene obaveze van zemlje – kaže Bader.
Umjesto fleksibilnosti, kako ukazuje, zakon uvodi krut okvir u kojem svako odstupanje nosi rizik od gubitka statusa, što se doživljava kao ozbiljno pooštravanje regulative o položaju stranaca.
– Takođe, zakon ne daje taksativnu listu situacija koje će biti prihvaćene kao dokazi za opravdano odsustvo preko 30 dana, već traži da stranac dostavi dokaz o postojanju tih razloga (npr. u režimu humanitarnog izuzetka kod spajanja porodice). To organu ostavlja diskreciono pravo da od predmeta do predmeta procjenjuje adekvatnost dostavljenog dokaznog materijala, pa se u praksi ne može garantovati da ako je u određenoj situaciji bio dovoljan samo jedan dokument da će u drugoj, vrlo sličnoj, taj isti dokaz donijeti opravdanje za odsustvo iz Crne Gore – ističe Bader.
Govoreći o novinama u propisu koje ugrožavaju opstanak stranaca u Crnoj Gori, navodi da stroga primjena pravila o 30 dana odsustva ostavlja brojne strance bez jasnog odgovora šta se dešava u situacijama koje nijesu izričito navedene u zakonu.
– Posebno su pogođeni oni koji ovdje borave po osnovu nepokretnosti, jer zakon ne daje jasan odgovor da li i pod kojim uslovima mogu opravdati duže odsustvo. Ta normativna praznina otvara prostor za neujednačenu praksu i arbitrarnost. Dalje, uvođenje minimalne vrijednosti nepokretnosti od 150.000 eura, uz isključivo oslanjanje na poresko rješenje, dovodi u pitanje status stranaca koji su ulagali u Crnoj Gori po ranijim pravilima. Mnogi od njih smatraju da su pravila promijenjena usred igre, bez realnog prelaznog perioda koji bi omogućio prilagođavanje novonastaloj situaciji – rekao je Bader.
Ističe da slično nezadovoljstvo postoji i kod preduzetnika.
– Fiskalni prag od 5.000 eura godišnje, iako predstavljen kao mjera protiv zloupotreba, za male biznise i startapove predstavlja ozbiljan teret, naročito u prvim godinama poslovanja. Stranci ukazuju da se time šalje poruka da njihovo prisustvo nije poželjno ako ne mogu odmah generisati mjerljiv fiskalni učinak – Ukazuje Bader.
Formalno, kako dodaje, procedura nije drastično komplikovanija kada je u pitanju privremeni boravak, ali je u praksi postala teža, rigidnija i manje tolerantna na greške.
– Problem koji stranci posebno ističu jeste nedostatak jasnih i javno dostupnih smjernica. Mnogi uslovi ostaju neprecizni, pa stranke često tek u postupku saznaju da određeni dokaz nije dovoljan ili da se praksa promijenila. To stvara osjećaj pravne nesigurnosti i neujednačenog postupanja organa. Elektronsko podnošenje zahtjeva jeste korak naprijed, ali ne rješava suštinski problem: stranci i dalje ne mogu sa sigurnošću znati da li su ispunili sve uslove dok ne dobiju rješenje – naglasio je Bader.
