Penzionisani pukovnik / DAN

Goranović za "Dan": Gopčeviću podići spomenik, ploča u Morinju sraman čin

Penzionisani pukovnik nekadašnje Jugoslovenske narodne armije (JNA), Nikšićanin Radomir Goranović, kome su se zatvorenici iz Morinja pismom zahvaljivali zbog ljudskog odnosa, kaže za "Dan" da se zgrozio kada je čuo da se planira mijenjanje imena bazena "Zoran Džimi Gopčević" u Škaljarima, zbog navodnog mučenja pritvorenika u Morinju od strane čuvenog vaterpoliste po kojem je taj objekat nazvan.

Kako tvrdi Goranović, ako je iko ljudski postupao prema pritvorenim Hrvatima i Srbima, to je bio upravo Zoran Gopčević.

– Njemu treba podići spomenik u znak zahvalnosti za njegovo ponašanje u Morinju, a ne da mu se briše ime sa bazena – izričit je Goranović.

Kako je istakao, ime bazenu u Škaljarima ne smije se mijenjati zbog nekih političkih poena.

– Svi Hrvati koji su bili pritvoreni u Morinju dobili su odštetu, za razliku od pritvorenih Srba koji su živjeli u Župi dubrovačkuoj, a sve ih je vojska zajedno pokupila i zajedno sprovela u vojne magacine u Morinju. Moj pomoćnik u bezbjednosti, zastavnik Adem Reković iz Bijelog Polja, takođe je uhapšen u u svom stanu Kuparima i doveden u Morinj. Pitao sam ga "šta je ovo, brate mili", a on mi je odgovorio "šefe, rat je, čuvaj se, ako možeš izvedi mi sina i ženu". Sjutradan sam odmah uzeo automobil, otišao u Kupare i izveo Ademovog sina i ženu, a potom ih bezbjedno smjestio u bungalove na Ostrvu cvijeća. Potom je na Adema Rekovića vršen pritisak kako bi me optužio da sam hrvatski agent. On je tada rekao: Možete da me ubijete, ali ja ne mogu reći da je jedan častan čovjek hrvatski agent – ispričao nam je Goranović.

On je bio oficir Kontraobavještajne službe (KOS) JNA, a danas je penzionisani pukovnik JNA. Tokom rata devedesetih, Goranović je bio istražitelj u sabirnom logoru Morinj kod Kotora, gde je saslušao 49 zarobljenika, a od tog broja, kako ističe, 40 su bili hrvatske, a devet srpske nacionalnosti.

– Kada sam čuo da se postavlja spomen-ploča u Morinju, odmah sam tamo otišao i bio jedni oficir iz bivše JNA koji je sa narodom protestovao protiv postavljanja obilježja, kojeg su tada postavili Ranko Krivokapić i Raško Konjević. Postavljanje spomen-obilježja ili ploče u Morinju je sraman čin, jer onaj ko je to uradio nema veze sa Crnom Gorom. Svi robijaši iz Morinja, a bilo ih je preko 200, među kojima je bilo tredesetak Srba, pokupljeni su po selima Župe dubrovačke i niko od njih nije bio pripadnik neke hrvatske vojne ili paravojne formacije. Kasnije su pušteni i nikom od njih nije falila ni dlaka sa glave, a kamoli da je neko bio mučen. Zatvor u Morinju bio je sušta suprotnost od onoga što je rađeno pripadnicima JNA iz Crne Gore i drugim zarobljenicima koji su završili u hrvatskim logorima, gdje su ljudi mučeni i ubijani na najsvirepiji način. Niko više i ne pominje logor u Dretelju kod Čapljine i kakva se zvjerstva tamo činili pripadnici hrvatskih paravojnih jedinica na čelu sa Blažom Kraljevićem – ukazuje Goranović.

Pita se kako se ne podiže spomen-ploča za dešavanja u logorima Lora i Dretelj, gdje su zarobljenici zvjerski mučeni i ubijani.

– U logoru u Morinju, koji je radio ukupno osam mjeseci, niko nije stradao, osim što je jedan stariji čovjek umro od bolesti. Ja sam lično njegovo tijelo iz risanske bolnice sproveo i predao porodici da ga sahrane. Kada sam otišao iz Morinja, jedan se čovjek, iz meni nepoznatih razloga, objesio. Ja sam u Morinju bio od izbijanja rata, odnosno od formiranja logora, do sredine januara 1992. godine. Za vrijeme tog perioda većina pritvorenika bili su razmijenjeni i pušteni kućama – kaže Goranović.

Šef mu je bio kapetan Musliman, a njegov zamjenik Hrvat, rezervni kapetan, a glavni pretpostavljeni bio je potpukovnik iz Kumbora, po nacionalnosti Musliman.

Spasilo ga pismo zahvalnosti

Goranović kaže da postoji pismo od Antuna Kralja, tadašnjeg šefa kriznog štaba Cavtata, kojeg je on saslušao u Morinju.

– On je po policajcu iz Nikšića poslao pismo – cjedulju, gdje mi lično zahvaljuje na mom ljudskom odnosu prilikom saslušanja njega i ostalih pritvorenih u Morinju i poručuje da sam im ostao u lijepom sjećanju. To kratko pismo zahvalnosti nepobitno je dokazalo kako sam se ja odnosio prema pritvorenicima, a po svemu sudeći, spasilo me je i od podizanja optužnice prema meni – ističe Goranović.

– Ja sam kao islednik u Morinju, između ostalih, saslušao i člana Ustavnog suda Jugoslavije i devet Srba, od kojih dvojica danas žive u Baošićima. I na kraju, šta je uradila Crna Gora? Osudila svoje ljude, među kojima je Mladen Govedarica odležao dvije i po godine istražnog zatvora, kao i kuvar Ivo Menzalin, koji nema veze sa nekim mučenjem zatvorenika u Morinju. Govedarica nije fiziči bio prisutan u Morinju, osim što je jednom ili dvaput nakratko posjetio ovaj sabirni centar. Ja se zaista pitam šta je to bilo neljudski u Morinju? Zamislite, 200 ljudi je zatvoreno u vojnim magacinima u kojima nije bilo mokrog čvora, ni vode. Stražari su morali nositi hranu i vodu, a zatvorenike izvoditi u šumu da vrše fiziološke potrebe, jer drugog načina nije bilo. Niko se ne pita kako je bilo tim stražarima. Mnogima sam tada smetao jer sam se ljudski ponašao prema svim pritvorenicima u ovom sabirnom centru – ističe Goranović.

Zorana Gopčevića je poznavao i prije izbijanja rata devedesetih, kada je dolazio na pripreme vaterpolo reprezentacije Jugoslavije u olimpijskom bazenu u vojnom odmaralištu u Kuparima, gdje ja Goranović bio jedan od rukovodilaca.

– Kasnije sam ga još bolje upoznao kada je početkom rata došao u sabirni logor u Morinju, gdje je bio samo običan stražar. Nas dvojica smo makar desetak puta nasamo razgovarali i zgražavali se zbog onog što se tih dana dešavalo oko Dubrovnika. Gopčević nikoga nije poprijeko pogledao, a kamoli da je nekog pritvorenika mučio ili tukao – tvrdi Goranović.