Crnogorski centri za socijalni rad ne vode evidenciju o broju beskućnika, a u Crnoj Gori postoji samo jedno sklonište za lica bez krova nad glavom, u Risnu, u kojem mogu boraviti svega četiri osobe.

Zakonom o socijalnoj i dječjoj zaštiti propisano je da je beskućnik lice koje nema adresu stanovanja, boravi na javnim ili drugim mjestima koja nijesu namijenjena za stanovanje i nema sredstava kojima bi moglo da podmiri potrebu stanovanja.

– Za potrebe obavljanja djelatnosti socijalne i dječje zaštite, za planiranje, praćenje stanja, kao i za naučno-istraživačke i statističke svrhe u oblasti socijalne i dječje zaštite vode se zbirke podataka. Zbirke podataka sadrže podatke o pravima iz socijalne i dječje zaštite; pružaocima usluga; korisnicima; finansiranju djelatnosti socijalne i dječje zaštite i druge podatke u skladu sa zakonom. Shodno navedenom, centri za socijalnu rad vode evidenciju o svim korisnicima prava iz oblasti socijalne i dječije zaštite, ali ne za beskućnike kao posebnu kategoriju korisnika – saopšteno je "Danu" iz Ministarstva finansija i socijalnog staranja.

Navode da odrasla i stara lica koja su beskućnici mogu ostvariti pravo na materijalna davanja i usluge socijalne i dječje zaštite, te da u državi postoji jedno licencirano prihvatilište, sklonište u Risnu u sklopu Doma starih, kapaciteta četiri korisnika.

Do prije nekoliko godina sklonište za beskućnike postojalo JE u Podgorici, ali je zatvoreno.

Menadzer Instituta za socijalnu i obrazovnu politiku (ISOP) Milica Đukanović ocjenjuje da postojeći kapaciteti u Risnu nijesu dovoljni i to jasno pokazuju podaci kojima raspolažu u ISOP-u jer prema njima, samo na teritoriji glavnog grada ima više od 200 beskućnika.

– Oblast socijalne zaštite sa aspekta licenciranih pružaoca usluga skloništa/prihvatilišta mora se dodatno unaprijediti i pružiti veća finansijska podrška, ali i unaprijediti normativa koja definiše predmetnu oblast sa aspekta kontrole kvaliteta, a podsjećam da je Pravilnik o nadzoru stručnog rada tek ove godine donesen iako u Zakonu o socijalnoj i dječjoj zaštiti postoji ta mogućnost odavno. Ovo napominjem zato što mi kao jedinstveni prižalac usluge skloništa/prihvatilišta znamo za izazove koji postoje u ovoj oblasti, a posebno kada su u pitanju ranjive kategorije, što beskućnici svakako jesu. Sve u svemu, urgentna je potreba za skloništem/prihvatilištem za beskućnike većeg kapaciteta i tom pitanju treba pristupiti strateški sa svih aspekata – održivosti, stručnog rada ali i bezbjednosnog aspekta – izjavila je Đukanovićeva.

Predsjednica "Banke hrane" Marina Medojević kaže da su ona i volonteri "Banke hrane" čitavu deceniju aktivnog volonterskog rada pronalazili beskućnike u vagonima na željezničkoj stanici, u ulazima zgrada, na klupama u parkovima, kao i dvorištima luksuznih zgrada.

Medojević

Foto: Srđan Boljević

Ističe da je poslednji slučaj, javnosti poznat, bila njihova inicijativa kada su u Podgorici spasavali dva beskućnika koja su duže vrijeme živjela u napuštenom gradskom toaletu.

– Prema našem uređenju socijalne zaštite, beskućnici treba sami da se jave nadležnim centrima za socijalni rad, što je apsurdno. Ljudi koji dođu u poziciju da se nađu na ulici često su neinformisani o svojim pravima, a psihički često ranjeni. Mnogo njih nema potrebna dokumenta kako bi imali osnov za neku pomoć u sistemu socijalne zaštite. Nemaju ni zdravstvenu zaštitu pa često obolijevaju. Njihova kuhinja je kontejner, čak i u doba pandemije, nažalost – navodi Medojevićeva.

Poručuje da je ukidanje skloništa za beskućnike u Podgorici s obrazloženjem da nije ekonomski opravdano sramota za državu koja se Ustavom naziva socijalno pravednom.

Istakla je da se se sklonište za beskućnike može organizovati na nekom od prostora koji se ne koriste, a takvih mnogo u svim gradovima.

– U Domu starih u Risnu otvorena je prihvatna stanica za smještaj odraslih i starih lica i beskućnika. Kapacitet je svega četiri kreveta, što naravno ne može biti dovoljno za čitavu državu. Prihvatilište koje ima veće kapacitete ne smije da bude sekundarna obaveza države kao ni servisi koje socijalna i zdravstvena zaštita mora da pruži, svima koji su odbačeni ili su dovedeni u stanje naizvjesnisti. Smještaj – ležaj, hrana – obrok, voda za piće i održavanje higijene, minimun su koji je zagarantovan ljudskim pravima – zaključuje Medojevićeva.