Nevjerovatna priča Bogdana Rajkovića: Čitavu noć sam se molio da preživim

Skoro petnaest sati, dok sam na tankim granama, teško povrijeđen visio nad ambisom od preko 200 metara, koji se nalazi u mjestu Ždrijelo, iznad manastira Bijela, molio sam se Svetom Georgiju, mojoj krsnoj slavi i zaštitniku moga bratstva.

Molio sam se i glasno ga dozivao čitavu noć, čuo me je, čvrsto me držao i dao mi neku neopisivu snagu da izdržim toliko sati, koju imaju samo svetitelji i božiji ugodnici, priča za "Dan" šezdesetdvogodišnji Bogdan – Mikan Rajković, stanovnik sela Donja Bijela kod Šavnika, čovjek koji je preživio tešku i nesvakidašnju saobraćajnu nezgodu, koja se dogodila 17. maja u mjestu Ždrijelo, na putu Šavnik – Bijela.

– Sve se deseilo oko 18 časova kada sam se iz pravca Šavnika kretao prema mojoj kući koja se nalazi u selu Donja Bijela. Nijesam bio umoran niti konzumirao alkohol. Sa mojim vremešnim "golfom dvojkom" kretao sam se zaista polako, brzinom manjom od 30 kilometara na čas. Ni danas ne znam šta se zapravo desilo, kako sam u mjestu Ždrijelo izgubio kontrolu nad vozilom i sletio sa kolovoza. Posle toga više se ništa ne sjećam, bio sam u nesvijesti jedan period, koliko ne znam. Kada sam se probudio, automobil je bio desetak

metara iznad mene, zapeo za grane i nisko rastinje i visio nad provalijom, zajedno smo visili. Odmah sam primijetio da su na mom vozilu bila otvorena zadnja vrata i shvatio da sam ispao kroz njih i našao se na dvije tanke grane. Trpio sam i jake bolove, ali sam se držao za grane tankog drveta – kaže Rajković, dodavši da se u početku ništa nije čulo, niko nije primijetio da sam sletio sa puta i visio iznad ambisa dubokog oko 200 metara, tačno iznad manastira Svetog Georgija u selu Bijela.

Šavnički vatrogasci spasili lice koje je visilo na grani iznad ambisa dubokog oko 300 metara

– Bio sam koliko-toliko smiren, i pored toga što je smrt bila pred mojim očima. Čitavo vrijeme sam se molio Bogu i glasno dozivao Svetog Georgija, moju krsnu slavu. Automobil je na tankim granama, kako-tako stajao i tačno bio iznad mene. Pribojavao sam se, ako se otkači, povući će me za sobom u nepregledni ambis, ali zahvaljujući mom zaštitniku Svetom Georgiju, to se nije desilo. Malo sam se pomjerio preko neke grede, kuda, kada sada razmislim ne bi ni ptica mogla preći. Uhavatio sam se za dva tanka drveta, koja su se nalazila na samoj ivici grede, više ni milimetra nije bilo prostora. Lijeva noga bila je na tankoj grani, dok je desna visila iznad litice. Ivica grede na kojoj sam se nalazio bila je pod uglom od 90 stepeni, a ispod provalija od 200 metara. Bio sam polučučnut i tako sam se držao. Već je duboko bila noć, primijetio sam kako se kreće automobil putem prema manastiru. Kasnije sam saznao da su u tom automobilu bili moj sin i brat, mene su tražili. Bila je prošla ponoć – kaže Rajković.

Čuo sam dozivanja na cesti i prepoznao glasove moga sina i brata, znao sam da mene traže i odmah se ponadao da je mojoj agoniji konačno došao kraj.

– Odmah sam povikao, evo me, tu sam i bio ubijeđen da znaju gdje sam. Znao sam da su me čuli, ali mi niko nije prilazio, već su nestali glasovi koji su dolazili odozgo, sa puta prema Šavniku. Šta je ovo, pomislio sam, zašto mi niko više ne odgovara, zašto su otišli. Tek kada je sve prošlo, shvatio sam šta je bilo. Pošto sam se nalazio u dubokom kanjonu, kada sam ja njih dozivao, bio je veliki i dugi eho mojih riječi i njima se činilo da glasovi dolaze iz pravca Tunjomira, a ne iz mjesta Ždrijelo. Čuo sam kako me traže, u jednom trenutku ljudi su bili iznad mene na razdaljini, ne većoj od 40 metara, ali eho mog glasa odvodio ih je daleko od mjesta gdje sam se ja nalazio – ističe Mikan Rajković, dodavši da kada se razdanilo ponovo je vidio automobil kako se kreće putem prema manastiru.

Slomio osam rebara

Nakon što je izvučen sa litice, Rajković je prevezen u Opštu bolnicu u Nikšiću gdje mu je ukazana prva ljekarska pomoć.

– Slomio sam osam rebara, prignječenje pluća, oštećen mi je jedan kičmeni pršljen i povrijeđena ruka, lakat i kuk, ali Bogu hvala i Svetom Georgiju ostao sam živ. Zahvljujem šavničkoj policiji i Hitnoj pomoći, a posebno momcima iz Služne zaštite i spasavanja i ljekarima nikšićke Opšte bolnice, odnosno ljekaru i medicinskim sestrama Intenzivne njege – zaključio je Rajković, koji je nezaposlen i sa šezdeset dvije godine života i 35 godina radnog staža nalazi se na evidenciji Zavoda za zapošljavanje.

– To je bio onaj isti u kome su bili moj sin i brat, mene su tražili čitavu noć. Osim moji najbližih, tražili su me rođaci, komšije i prijatelji. U jednom trenutku, ispod mene, vidio sam igumana manastira Bijela, arhimandrita Isaija Krgovića sa dva čovjeka kako stoje ispred manastira i nešto pričaju. Uzalud sam ih dozivao, nijesu me čuli. Vjerovatno da mi je posle toliko vremena glas bio oslabio, pa me niko od njih trojice nije mogao čuti. Nije dugo prošlo kada su moji sinovi i brat primijetili moj automobil i da mene nema u njemu. Mene nijesu mogli vidjeti, jer sam ja kada sam ispao iz njega "letio" prema ambisu još desetak metara naniže. Oni su odmah pozvali policiju i Službu zaštite i spasavanja Šavnik. Rizikujući svoj život do mene se prvi spustio vatrogasac-spasilac Gigo Ćirović, koji je uz pomoć kanapa i obične sajle mene izvukao. Moram da naglasim, zaista je to bio herojski podvig, prići litici iznad ambisa. Sve se to odgiravalo oko 8.45 časova, skoro 15 sati od kada sam sletio sa puta – navodi Rajković.