Država ništa nije preduzela ni da se kosti sa dna jame izvade i dostojno sahrane. Proteklo je više od osam decenija od zastrašujućeg zločina u nikšićkom kraju, izvršenog nad onima koji se nijesu slagali sa idejama tadašnjeg komunističkog režima, a istina o ovom slučaju nikada nije izašla na vidjelo, dok kosti nedužnih žrtava čame u utrobi zemlje. Mnoge jame bezdanice postale su jame grobnice u kojima i dan-danas čame kosti mučenika koji nikada nijesu okrvavili ruke. U tmini i memli, daleko od sunca, u zloglasnoj jami "Kotor" trunu kosti oko trista uglednih domaćina iz gornjepoljskog kraja – plemenskih prvaka, sveštenika, intelektualaca, žena, staraca, sveštenika i oficira kraljevske vojske, ubijenih metkom ili maljem. Njihove familije čekaju dan kada će kosti tih stradalnika biti izvađene iz jame i dostojno sahranjene.
Prohujale su 82 godine otkako su dželati na otvor jame "Kotor" nedaleko od Nikšića navukli ogromne stijene ne bi li prikrili zločine koje su činili u kontinuitetu od početka 1942. pa sve do sredine naredne godine. Pretpostavlja se da se u utrobi bezdanice nalazi posmrtni ostaci na stotine ubijenih bez suda i presude. Decenije su prolazile, a kamene gromade niko nije pomjerao.
Porodice ubijenih vape da mučeničke kosti njihovih najbližih konačno budu izvađene iz jame i dočekaju smiraj u vječnom konačištu.
U jami "Kotor" nijesu samo kosti uglednih mještana, plemenskih prvaka, sveštenika, oficira kraljevske vojske, učitelja iz Vidrovana, Nikšića, Golije, Pive, nego i onih iz bivše banjsko-vučedolske opštine i mnogih drugih.
U zloglasnoj jami je završio i Risto Matov Bjelica, koji je bio kapetan banjsko-vučedolske opštine. U prvoj knjizi "Stradanje srbske crkve od komunista", protojerej Velibor Džomić navodi da je u jami "Kotor" surovo stradao i paroh vučedolski, sveštenik Vaso Popović, koji je ubijen januara 1942. godine zajedno sa kapetanom Bjelicom. Komunisti su ih, prenosi Džomić svjedočenje prote Miloša Perovića iz Nikšića, uhapsili i sproveli u Manastir Piva, a odatle u Gornje Polje.
– Nova priča prekrivena velom tajne počela je da se otkriva početkom aprila 2018. godine, kada sam sa prijateljem profesorom Vaskom Vujičićem sasvim slučajno naišao na "rupu" u kojoj su zapečaćene mnoge ljudske sudbine. Vujičić mi je pričao da je kao dijete često prolazio tim putem kada je išao u školu na Vidrovanu. A na otvoru jame bila je stijena teška stotine kilograma, koju smo nas dvojica jedva uspjeli pomjeriti.
Osjetio sam jezu i neku čudesnu tišinu koju je remetilo odzvanjanje naših koraka po kamenju i stijenama. Kada smo shvatili da smo došli na mjesto gdje se odigravala drama nevinih ljudi čiji životi su završili u dubini od preko trideset i više metara, smogao sam snage, vidno psihički iscrpljen, da napravim nekoliko fotografija ovog mjesta, da zapamtimo stratište nevinih ljudi.
Uz pomoć specijalne foto-video opreme, uspio sam da na dubini od 33 metra i 30 centimetara fotografišem utrobu jame, u kojoj sam zatekao stravičan prizor. Do tada, oni u Nikšiću kojima nije bilo u interesu da se to istraži tvrdili su da u toj "rupi" poviše Vidrovana nema ljudskih kostiju, a "istražiteljima" su oštro poručivali da se manu ćorava posla. Neki prije mene pokušavali su da sa znatno jačom i skupljom opremom dođu do kostiju mučenika, ali u tome nijesu uspijevali. Prve snimke koje sam napravio odnio sam kod nikšićkog ortopeda dr Dejana Pavličića, koji je, na osnovu pokazanih fotografija, potvrdio da se radi o ljudskim kostima. Od tada je krenulo sve. Višedecenijsko ćutanje "progovorilo je", a oglasile su se i porodice ubijenih i ubačenih u "Kotor" jamu bezdanicu.
"Dan" je, nakon dužeg istraživanja, 2018. godine objavio jezive fotografije iz zloglasne jame, od kojih se ledi krv u žilama. Očekivala se hitna reakcija tužilaštva i policije kako bi se jama istražila, a ostaci stradalih bili ekshumirani i dostojno sahranjeni. Začuđuje da niko od nadležnih istražnih organa nije imao saznanja o ovoj jami i eventualno pokrenuo neke istražne radnje.
Nakon što je "Dan" objavio ekskluzivne podatke o jami, dobili smo dva originalna dokumenta koja svjedoče o njenom postojanju. Prvi iz decembra 1942. godine – u pitanju je obraćanje tadašnjeg protojera-stavrofora Milana Ćukovića komandiru Žandarmerijske čete nikšićke. Prota Ćuković je molio da se povede istraga o smrti sveštenika Vasa Popovića, kojeg su strijeljali partizani u Gornjem Polju, a potom ga bacili u jamu. Na molbu Danice Kokolj, udovice Obrada Kokolja, Opština nikšićka je decembra 1942. godine izdala uvjerenje u kojem su izjave dva svjedoka o smrti njenog supruga. Obrad je inače bio ložač na željeznici, a ubijen je i bačen u jamu u Gornjem Polju a da nikome nije oko zatrunio.
– Znamo tačno i pod prijetnjom zakletve i zakonske odgovornosti tvrdimo da je moliteljkin muž, pokojni Obrad Jovanov Kokolj, ložač na željeznici, poginuo 6. januara 1942. godine u Gornjem Polju, od strane komunista-partizana, kada su ga odveli i ubili, a potom ga bacili u jamu. Do danas nije vađen iz jame, te ni opijelo nad njim nije izvršivano – izjava je svjedoka Gavrila Albijanića i Jova Repovića, koja je navedena u izdatom uvjerenju.
Da su u zloglasnoj jami "Kotor", u mjestu Dubrave kod Nikšića, tokom Drugog svjetskog rata ubijali nevine mještane tog i drugih krajeva Crne Gore svjedok je i porodica Blagote Markova Mićunovića iz sela Trepča. Nakon što je "Dan" u nekoliko nastavaka objavio podatke i ekskluzivne fotografije o postojanju ljudskih kostiju u bezdanu u Dubravama, našoj redakciji obratio se Blagotin unuk, koji nosi njegovo ime, kako bi ispričao surovu istinu o sudbini porodice svog djeda. Njegov stric Mihailo, istakao je Mićunović, jedna je od brojnih žrtava čiji se posmrtni ostaci najvjerovatnije, nalaze u jami "Kotor".
– Strijeljali su ga 1942. godine u Gornjem Polju kod Nikšića i sigurno su ga bacili u jamu "Kotor". Ubijen je zbog riječi koje je izgovorio odbijajući da učestvuje u ratnom pohodu na braću pripadnike kraljevske vojske: "Neću da idem na braću Vasojeviće!". Upravo ta rečenica predodredila je tragičnu sudbinu čitave Blagotine porodice, kojem su ubili i sina Vuka, kćerku Vukosavu, a kasnije i njega 1944. godine – ispričao je Mićunović.
O stravičnim zločinima svojevremeno je svjedočio sada preminuli Radomir Radulović iz gornjepoljskog sela Zavrh. I u njegovoj u rodnoj kući je marta 1942. godine napravljen pokolj, kada su za stolom tokom večere ubijeni njegov otac Stanko i djed Spasoje.
