Zbog nebrige države o socijalnim kategorijama stanovništva, mi smo budući prosjaci, kažu su za "Dan" Podgoričanke koje već decenijama žive kao podstanari.
Šezdesetdvogodišnja Zlatana Đorđević živi kao podstanar već 32 godine. Godinama je udovica i sama brine o oboljelom sinu, a zbog hronične nebrige države i sve ozbiljnijih zdravstvenih problema, strahuje kakav će joj život biti kada više ne bude mogla da radi.
– Ja sam već 60 godina budući prosjak zato što država ne brine za socijalne kategorije. Oni daju stanove ljudima u vlasti koji imaju ko zna koliko stanova i kuća – kazala je Đorđević za "Dan".
Strahuje da će ona i sin ostati na ulici za nekoliko godina kad više ne bude mogla da radi.
– Kad više ne budem mogla da radim, a to će se desiti za nekoliko godina, mi ćemo ostati na ulici jer nemamo ništa. Ja sam budući prosjak, a prije nego što dođem do te situacije, htjela sam da tražim pomoć od naroda da mi pomognu da riješim stambenu situaciju, da imam jednu sobu pod stare dane – ističe Đorđević.
Kako kaže, pomoć može da traži samo od naroda jer se uvjerila da od države pomoći nema.
– Toliko godina davati novac za kirije, tri stana bih dosad otplatila da je država malo povela računa o nama. Onim što smo davali za kirije mogli smo da plaćamo i otplaćujemo svoje stanove. Nemam socijalnu pomoć, a i da je imam, šta da radim sa tih 70 eura‘ Meni za stan treba 150 ili 200 eura, zavisi kako kad, kako koje godine – objašnjava Đorđević.
Ona smatra da je država trebalo da im da socijalne stanove koje bi otplaćivali.
– Radila sam koliko sam mogla, već me zdravlje izdaje, imala sam četiri operacije. Još dvije-tri godine, maksimum pet, i ja ću morati na ulicu da prosim ko će da mi da za hljeb i da platim stan. U ovom momentu mogu samo da se obratim narodu, da mi narod pomogne da napravim nešto. Od države nemamo šta da čekamo. Nemam nikakva primanja, platu, penziju, snalazim se čisteći stanove i ulaze. Nekada sam bila dobar ugostitelj, više ni to nisam – priča Đorđević.
Sličnu sudbinu dijeli i njena sugrađanka Nada Radović, koja je dosad šest puta konkurisala za socijalne stanove, ali je svaki put bila odbijena. Socijalnu pomoć prima 14 godina, a to trenutno iznosi oko 79 eura. Međutim, zbog administrativnih barijera, dešava se da mjesecima ostane i bez tog iznosa.
– Prošle godine sam sedam mjeseci živjela bez socijale. Na vrijeme sam pripremila svu dokumentaciju. Prva četiri mjeseca nije bilo komisije, potom se desio nekakav sajber napad, pad sistema. Odobrili su mi na kraju, ali mi ništa nije isplaćeno za mjesece kad sam bila bez socijalne pomoći. Stan plaćam 130 eura, a podstanar sam 24 godine – ispričala nam je Radović.
Posao preko Zavoda za zapošljavanje traži 45 godina. Iako je povremeno radila, nikada nije dobila stalno zaposlenje.
– I subvenciju za struju su mi prekinuli kad su mi ukinuli socijalu. Do ove zime sam mogla i da radim ponešto, ali od tada sam oboljela. Jednom sam dobila pomoć u iznosu od 100 eura od Crvenog krsta i 350 eura od Evropske unije – kaže Radović.
Ostala je i bez subvencije Glavnog grada za kiriju jer prethodni stanodavci nisu željeli da potpišu ugovor o zakupu koji je bio neophodan za ostvarivanje tog prava.
– Za socijalni stan konkurisala sam šest puta kao korisnik socijalne pomoći. Šest puta sam odbijena. Kod doktora idem pješke sa Konika jer nemam para da plaćam prevoz. Samo da mi je stan da ne plaćam i da imam da kupim hljeb, ne tražim ništa drugo – ističe Radović.
.
