Njih, prema popisu iz 2023. godine, u Beranama ima 789, što čini 3,2 odsto ukupnog stanovništa u toj opštini.
"Dan" je obišao romske i egipćanske porodice i na licu mjesta da se lako primijetiti da većina žitelja iz pomenutih naselja živi ispod svakog socijalnog minimuma i da je jaz siromaštva u odnosu na ostale stanovnike grada na Limu i te kako izražen. Svaka njihova priča svodi se na konstataciju da jedva preživljavaju i da su lišeni elementarnih uslova za život. Saglasni su da postoji određena socijalna distanca od strane većinske populacije prema Romima i Egipćanima u Beranama, ali da ih niko ne sputava da njeguju svoje običaje, tradiciju i kulturu. Kao glavne probleme ističu siromaštvo i nemogućnost da dođu do posla.
– Tačno je da nas ostali narodi u Beranama, zbog posebnog načina života, gledaju malo drugačijim očima, ali nam niko ne pravi bilo kakve probleme. Mi živimo svoj život, a oni svoj. Međutim, problem je što niko od nas iz naselja Donji Talum nije u radnom odnosu. Živimo u oskudici, gladni smo i žedni. Čekamo sa ispruženom rukom da se neko smiluje i udijeli nam nešto kako bismo preživjeli. Teško je da teže ne može biti – priča za "Dan" Džafer Miljaimi, koji sa desetočlanom porodicom živi u trošnoj i krajnje neuslovnoj kućici na obalama Lima.
Naglašavaju stanovnici ovog naselja da i pored brojnih pokušaja ne uspijevaju da prevaziđu nagomilane probleme i da bar približno stvore uslove za život nalik ostalom civilizovanom svijetu. Kažu da preživljavaju skupljajući staro željezo, uz napomenu da među njima nije mali broj onih koji svakodnevno obilaze kontejnere, kako bi pronašli nešto za jelo i tako nahranili svoje gladne duše.
– Mi kao da nemamo pravo na život. Niko neće da nas primi da stalno radimo. Niko od nas ne može da se zaposli. Slušamo da se izdvaja velika pomoć za nas, međutim, ta pomoć ovdje slabo dolazi. Naša djeca su gladna i žedna, gola i bosa, dok neko uživa u izobilju. Zato nam ostaje jedino da prebiramo po kontejnerima i da molimo Boga da ćemo tamo naći nešto od hrane – kazao je Denis Imeri.
Među pripadnicima RE populacije u Beranama nije mali broj onih koji se odlučuju da prose.
– Niko od moje porodice ne radi. Ljeti skupljamo staro željezo i tako zaradimo neku crkavicu, ali to ne može da podmiri naše osnovne potrebe. Zato nam ostaje da sa ispruženom rukom čekamo hoće li se neko smilovati i udijeliti nam nešto kako bismo preživjeli. Znamo da je zakonom zabranjeno da se prosi, ali mi to moramo da radimo – naglašava Romkinja, koja nije htjela da kaže svoje ime, ističući da se plaši od policije.
Da se u naznačenim naseljima zaista teško živi, potvrdila je i anketa koju je na uzorku od 200 ispitanika sprovela Nevladina organizacija "Udruženje za podršku Roma i Egipćana" i to u cilju izrade Analize stanja o položaju romske i egipćanske polulacije. Iz tog udruženja su kazali da su u okviru ankete došli do podataka da u opštini Berane 50 odsto RE domaćinstava opstaje tako što prima socijalnu pomoć, te da mali broj njih ima neku vrstu radnog angažmana. Takođe su istakli da čak 30 odsto domaćinstava ove populacije na mjesečnom nivou prihoduje iznose koji ne prelaze 100 eura.
– Meni niko ne brani da njegujem svoje obučaje i kulturu, ali ja živim u kućici od pedesetak kvadrata sa 18 članova porodice. Niko od nas nije u radnom odnosu i to je naša muka. Najteže mi je što imam bolesnog sina kom je potreban poseban tretman, a on to nema. To samo po sebi govori u kakvoj se situaciji nalazimo – istakao je Tahir Imeraj, iz naselja Riversajd u kom živi preko 400 stanovnika.
Dodao je da im najteže pada zima, s obzirom na to da teško mogu da zagriju trošne kućice u kojima žive.
– Minulih zima smo skapavali od hladnoće. Većina nema para da kupi drva, a i oni koji to uspiju teško mogu da zagriju trošne kućice. Zato djecu pokrivamo ćebadima i tako ih branimo od hladnoće, dok drugi srećni narod sjedi u toplim domovima. Bolno je to jer umjesto toplih zidova imamo zidove siromaštva – kazao je Imeraj.
Da Romi i Egipćani u Beranama teško dolaze do posla posvjedočava i Almedina Šota, koja je među prvima iz ove populacije završila srednju školu – smjer konobar. Almedina je rođena u Beranama prije 19 godina u porodici koja je tokom ratnih dešavanja izbjegla sa Kosova. No, ona još uvijek nema crnogorsko državljanstvo. Nema ni potrebna dokumenta na osnovu kojih bi mogla da u Crnoj Gori zasnuje radni odnos.
– Moja je želja da radim i da imam svoju platu. Ali to ne uspijevam jer nemam potrebna dokumenta. Džaba što sam završila školu. Da stvar bude još teža roditelji su mi teško bolesni a ja ne mogu da im pomognem i da im pružim neki dinar – ističe Šota, podsjećajući da njena porodica živi od nepunih sto eura koje Almedinina baba prima kao dodatak za tuđu njegu i pomoć.
Almedina poručuje da treba uzeti od bogatih i udijeliti sirotinji. Možda bi, kako navodi, i njima tada bilo bolje.
– Država treba da uzima od bogatih koji imaju previše i da od toga udijele sirotinji, poput nas. Od toga treba graditi kuće i otvarati radna mjesta i za nas koji živimo u nehumanim uslovima – zaključila je Almedina.
Njene riječi koje je izrekla na kraju razgovora: "Zašto da budemo vječita sirotinja, valjda i mi imamo pravo na rad i život" zasigurno su opomena za sve koji se staraju da stvore jednake uslove za život svih ljudi u Crnoj Gori, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost.
