Izvršni direktor Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava,  Velija Murić obratio se vršiocu dužnosti vrhovnog državnog tužioca Ivici Stankoviću navodeći da polazeći od strategije za istraživanje ratnih zločina, koju je, kako tvrdi, Stanković "promotivno" u svojstjvu Vrhovnog državnog tužioca donio i sebi dao zadatak da je nadzire i sprovodi, za proteklih šest godina, ispostavlja se kao i da je nije bilo.

- Strategija, možda leži tamo u nekoj davnošnjoj ladici, neotvorena, neaktuelizirana, možda trajno zaboravljena. Za svo vrijeme vašeg tužiteljstvovanja pa sada i u v.d. statusu, osvjedočeno nije se kerenulo ni od samog početka ili bolje kazano, u smislu djelotvornosti i nesumnjive obaveze, bar da javnost zna, ništa se nije dogodilo. Nije istražen slučaj pljevaljske Bukovice i etničko raseljavanje muslimana – Bošnjaka, nije istražen slučaj deportacije i državno slanje preko osamdeset Bošnjaka u sigurnu smrt, otmica putnika iz voza sa stanice Štrpci, te konačno zločini nad dvadeset i dva albanska civila na prostoru Rožaja. Razumijese, nije da u tim slučajevima nijesu vođeni neki postupci ali složićemo se, skoro uvijek, kako se to ogoljeno ispostavilo, ti postupci su imali nerazumno loše epiloge. Ubijanja pljevaljskih Bošnjaka, krivično-pravno svedena su na klasična ubistva a ne na genocidni naum što su ona uistinu i bila. Ubijanja i raseljavanja čitavog kraja kao uništavanje naroda na tom prostoru, po definiciji nijesu ništa drugo no genocid- navodi Murić.

Istakao je da ako se sve to dešavalo na prostoru koji nije bio zahvaćen ratom, bila je i ostala Stankovićeva institucionalna obaveza da ta događanja istraži i da krivce ili pak one koji su dozvolili da se ona nesmetano događaju, izvede pred lice pravde.

- Isto tako, u slučaju deportacije Bošnjaka sa crnogorskog primorja, ali nesumnjivo i smisleno lošim optuženjem, došlo se do nerazuno pravno poražavajućeg efekta. U mjesto očekivane pravde, zatvaranjem slučaja, praktično izbjegnuto je istraživanje naručioca ili pak državne strategije koja je bila vladino-polijski osnov za satiranje nedužnih ljudi, ali samo po mjeri nacije, imena i vjere. Isto tako, u slučaju otmice putnika iz voza sa stanice Štrpci, tokom bjelopoljskog sudskog procesa i aktuelnih procesa u Beogoradu i Sarajevu, koji su po vokaciji i ako najviše "ruganje pravdi", ipak došlo se do nesumnjivog saznanja da je taj zločin izveden i planski kreiran u kabinetima tadašnjeg državnog, vojnog i policijskog establišmenta. Očigledno i kod takvog saznanja koje prate nedvosmisleni argumenti i dokazi, dalje se nije otišlo. Konačno, slučaj ratnog zločina Kaljudjerski laz, za odgovornog komantdanta tadašnje vojne jedinice ostao je na nivou izvjesnog incidenta ili i pored likvdacije isključivo protjeranih albanskih civila sa Kosova, kao obačun sa UČK pripadnicima. Za pomenutu Strategiju istraživanja zločina i vas gospodine Stankoviću, ispostavilo se donošenjem oslobadjajće presude u odnosu na "nasumično" optužene, slučaj je zatvoren. A šta se desilo sa vojnim tužilačko-istražnim organima koji su leševe ubijenih civila dozvolili da se u cilju zataškavanja zločina, deportuju iz CG ua Kosovo gdje su sahranjeni u inprovizovanoj grupnoj grobnici, tužilaštvo nikada nije dalo bilo kakve odgovore- navodi Murić.