Sa gašenjem i neuspješnom privatizacijom beranskih fabrika iščezla je i radnička klasa i razvoj privrede tog grada, piše RTCG . Sa minimalnom otpremninom znatan broj ljudi otišao je na Biro rada.

Oni koji su dočekali mirovinu danas jedva preživljavaju sa penzijama ispod svakog prosjeka. Obespravljeni bivši radnici za svoj težak socio - ekonomski položaj optužuju bivšu vlast. Od nove očekuju ono što su njihovi prethodnici obećavali - da se izvrši revizija njihovih primanja.

Iza privrede beranske industrije nekada su stajale fabrike koje su koristile i Polimlji u Crnoj Gori. Ljudi su posao nalazili u Ciglani, Polimci, Rudniku, Celulozi, Jugopetrolu. Spisak preduzeća se sirio, osvajala su se tržišta, sa proizvodnjom je rastao i standard radnika koji je bilo i do 10.000.

Jedan od njih je i Mileta Šćekić koji dolazi često na mjesto sa kojeg se pruža pogled na nekadašnju industrijsku zonu u Beranama.

- Kad bi se primile plate u Beranama je bilo opštenarodno veseljke. Svi su imali- priča Šćekić.

Sa minimalnom otpremninom i nakon četiti decenije otišao je u penziju. Uzaludni su bili napori da dođe do veće naknade zbog gubitna posla i veće penzije. Za obespravljenost krivi bivšu vlast.

- Bivša vlast, ustvari DPS je uništio privredu Berana- kaže Šćekić.

Ni protesti, štrajkovi, pisanje molbi i žalbi nije pomoglo beranskoj radničkoj klasi, a mnogi nijesu dočekali penziju. Od nove vlasti očekuje ono što im je nekada bilo obećano.

- Da se proba da se ovim radnicima koji su od 2000. ostali bez posla, da im se omoguće otpemnine ili neke naknade, a penzije revidiraju- naglašava Šćekić.

Radnike je nekada povezivao rad u halama, sada nemaština.

- Došli smo u jednan vrlo težak ekonomski položaj sa našim penzijama, koje su toliko male da ne možemo da živimo- kaže Milovan Pođan.

Dragan Pođanin kaže da sa 38 godina staža u Izgradnji ima 147 eura penzije. I on i žena su bolesni a kupuju tablete i sve teže mogu da se liječe.

-Posije 40 godina staža imam 162 eura penzije. Do prije četiri mjeseca sam izdražavao i sima sa djecom i ženom, jer je bio bez posla, a ima i dijete sa posebnim potrebama- priča Brano Boričić.

U skučenoj sobi porodice Pođen jedinoj funkcionalnoj u kući koju nijesu uspjeli da završe, nekadašnje kolege pričaju od tome kako više od dvije decenije nose nevolje na plećima. Sa minimalnim prihodima teško je obezbijediti i ono najpotrebnije. Iskusili su nemaštinu i u još jednu jesen ušli sa pitanjem kako da prežive.