– Put nije bio lak, ali kad imate ideju i kad vas podržava porodica, lakše je ući u nešto nepoznato i truditi se iz dana u dan da se prevaziđu prepreke i problemi, koji se dešavaju – kažao je Martinović za "Dan".
Nedavna nagrada Privredne komore samo je potvrdila da je lider u poslu kojim se bavi, a činjenica da su proizvodi iz njihove kompanije odavno prešli granicu govori mu, kako kaže, da su na pravom putu.
– Sve je počelo kao grinfild investicija, i bukvalno smo krenuli sa livade. Vrijeme od 2015, kad smo otvorili kompaniju, do 2019, do prvih konzervi, bilo je puno izazova. Kasnije smo proces samo unapređivali, znali smo šta treba da dobijemo. I mislim da smo dobili na kraju proizvode koji najbolje odslikavaju ono što mi u Crnoj Gori imamo, u Skadarskom jezeru, taj potencijal, taj kvalitet ribljeg fonda – navodi Martinović.
Najpoznatiji proizvod fabrike je konzervirani toplodimljeni krap, koji je nakon osvajanja trpeza u regionu, krenuo na put ka evropskom tržištu.
Kako konzerviranje ribe nije bilo prepoznato kao djelatnost koja može računati na sredstva iz agrobudžeta, Martinović nije mogao da očekuje nikakvu konkretnu finansijsku podršku i stimulans, pa su sredstva tražena od Investiciono-razvojnog fonda (ITF) i poslovnih banaka.
– Za ovih deset godina koliko postojimo, najveći izazov je bio izgurati sve to finansijski, jer proizvodnja iziskuje mnogo ulaganja, konstantnog napredovanja da bismo mi danas imali to što jesmo. Bilo je potrebno zadužiti se. Bukvalno smo uložili sve što smo imali da bismo danas imali fabriku i postrojenje koje može da izvozi za Evropsku uniju, da bismo imali sve moguće dozvole i da bi naš proizvod bio siguran i bezbjedan, naravno i konkurentan, jer bez ulaganja nema ni konkurentnog proizvoda – objašnjava naš sagovornik.
Nakon deset godina rada i probijanja na tržištu, kaže da je čak i dobro što se prognoze o tome koliko novca treba da započne biznis nisu obistinile. Jer da je znao, možda ne bi ni krenuo u biznis.
– Reći ću vam samo da je prvobitna matematika, koju smo mi u kući računali da će nam biti potrebno, ispala veća tri-četirti puta. Tako da taj iznos je daleko prešao ono što smo mi u startu očekivali i što smo mi računali. Zato kažem da je možda i dobro što nismo u startu bili realni. Jer da jesmo, vjerovatno ne bismo ni mogli da uđemo u takvu priču – navodi Martinović.
Kaže i da ne bi uspjeli da nije bilo pomoći prijatelja, ali i domaćih trgovinskih lanaca i povjerenja koji su imali u njegov proizvod.
Martinović ističe da im je na putu do uspjeha pomogla kreditna podrška Investiciono-razvojnog fonda (sada Razvojne banke), kojem samo zamjera iscrpnu i dugu proceduru.
– Sam proces dobijanja kredita izuzetno je naporan i težak. Smatram da u budućnosti to mora da se olakša, jer jedan privrednik ne može da potroši toliko vremena u rješavanju raznoraznih papiroloških i administrativnih problema. Izuzetno je naporno i teško dobiti kredit. S obzirom na to da su do dijela ulagačkog kapitala dolazili preko kredita kod poslovnih banaka, to ne bih nazvao podrškom, jer morali smo da damo ogroman kolateral. Svi smo potpisali mjenice – navodi Martinović.
