Piše: Ljubomir Živkov
Kad na ulici opazim gologlavo dijete u kolicima, a duva vjetar, roditeljima u sebi očitam već ustaljenu bukvicu: "Svjetska zdravstvena organizacija preporučuje kapu kad god je napolju manje od trideset pet stepeni Farenhajta, i/li kad je vetar jači od četiri bofora"; pred učenicom drugog razreda naglas sam se nedavno pozvao na tu udrugu: "Svjetska zdravstvena organizacija upozorava da dijete ne bi smjelo pojesti više od dva kinder-buena dnevno…" Samo se nasmiješila: "Svjetska zdravstvena organizacija? Zašto bi ti njima vjerovao?"
Redovno me ispravlja ako neku riječ pogrešno akcentujem, ili ako mi se omakne neki od milijardu mojih arhaizama i lokalizama, te joj moradoh reći: "Znaš li ti koga ispravljaš i kome se pomalo, moram reći, i podsmijevaš, rugaš se trgovcu riječima, da, da, ja prodajem riječi, pisane ili pjevane, kako kad, te su riječi za mene besplatne, znaju ih i moji kupci, ali ja ih rasporedim onako kako dosad nisu bile poređane, i kupci, vajni vlasnici novina, ili televizije moraju da mi plate."
&
Provjeravajući, u sitnosopstveničke i spoznajne svrhe, koja izmišljotina može proći, a koja ne, nedavno sam se, u društvu gdje sam dospio kao ličnost uveliko neslavna, pozvao na ovaj podatak iz mog CV-ja: "Kao otac jugoslovenske (a samim tim i srpske) semiologije, ne mogu da ostanem nijem, pošto nijesam gluv ni slijep, na abnormalije, na nesporazume i izvitoperenosti koje krase savremeno novinarstvo, ali kojima, moram reći, i vi nerijetko podlegnete…" – Možda zato što su svi znatno mlađi od mene, a možda i zato što nisu znali ko je otac srpske semantike, prešli su ćutke preko mog hvalisanja…
U Farkadžinu, pak, gdje se nijesam lažno predstavio, bio sam izručen otvorenoj sumnji: u ljetnje rano popodne, nedjeljno, kad se ne čuje nijedna kumrija, ni crkvena zvona, nego šor miruje kao da pozira Savi Šumanoviću, na drvenoj klupici pod orahom sjede dvije djevojčice, jedna školskog, druga predškolskog uzrasta; pošto su odomaćene i same, mora da su unuke mog ne baš tako ni dalekog rođaka, ali koga u ovom stoljeću nisam nijednom vidio; u dvorištu ugledamo moja žena i ja rodu, to je vaša roda, jeste, ne smeta vam da je malo gledam, a Ljubica da je slika, može… – Baš je lijepa, kažem, i baš imate sreće, vi ste Miletove unuke, jesmo, e, mi smo rod, jesmo, ja vam dođem deda-stric… Obje me iznova osmotriše, mlađa, kojoj sam prvoj dosadio i koja me uveliko nije gledala, okreće glavu ka meni, a starija izriče zajednički stav: "Nisam nikad čula za vas."
Ali, nisam se slučajno predstavio novopoznanicima kao rodonačelnik jugoslovenske semiotike, sklon sam ja da i javno, iako sam krajnje samouk, popujem o oznakama i označenom: na novoj i upadljivoj tabli, nadomak moje prvobitne opštine, piše OBILAZAK. Nema nikakve strelice, nikakvog dodatnog objašnjenja, šta se obilazi, sa koje strane… Nema nikakve prepreke, nema rampe, nema dodatog putokaza… Nijedno račvanje, nijedan krak, ne doima se ni poželjnim, ni zabranjenim… Obilazak, i vsjo…
Ne znam njemački, ali upamtio sam njihovu riječ: Umleitung! Uz koju uvijek ide mala da kažem mapa, skica na kojoj vidiš šta ćeš zaobići, nacrtano je sa koje se strane to jedino može obaviti, nacrtano je mjesto gdje ćeš se opet vratiti na putanju sa koje si privremeno skrajnut, obično piše i koliko je dugačko to obilaženje, kod nas samo OBILAZAK, sjedi pa plači.
Ali da se vratim trgovini riječima, njihovom kreativnom raspoređivanju: svakog dana na televiziji čujem pedeset puta "u kosmajskom selu Rogača", "u banatskom selu Alibunar", ko vas je to naučio, ili ko vas je ovlastio da razvrgnete vjekovno zajedništvo tih riječi, koje su skladno i radosno bivale obje u istom padežu? Bio sam u lijepom, starom gradu Višegradu, a nisam bio u lijepom, starom gradu Višegrad. Nije li "u selu Ježevica" isto što i "u gradu Višegrad"? Jezik ne pravi nikakvu razliku između sela i grada: u gradu Beogradu, u selu Perlezu.
Ponekad zanemarim sadržaj vijesti i motrim, vrebam takoreći, hoće li se ikome od poslenica/poslenika pis. riječi potkrasti, omaći "u selu Barandi", ne, ne i ne, moraće gramatika, sirotica, da pogne glavu pred praksom i da jednog lijepog dana prizna ovu nakaradnu kombinaciju ("u selu Baranda") koja nama starovjercima malo je reći zagorčava ionako zagorčan život. A neću biti tu da seirim ako neko novo pokoljenje lingvista otprizna ovo što će uskoro morati da bude i zvanično priznato: jedno prirodno, intuitivno shvatljivo pravilo otcijepilo se od srpskog jezika, pravnog naslednika i pravnog prethodnika srpsko-hrvatskog tj. hrvatsko-srpskog jezika.
&
Nisam se pomirio ni sa novoizrazom "svjedočiti nečemu", nije valjda skovan po uzoru na izum sportskih izvještača – "gostovati nekome"? Koliko besomučnog falširanja u mater. jeziku! Da sam ja neki državni institut za očiglednosti u jeziku, zaposlio bih sebe, part time, da koliko-toliko pomognem i nezgrapnima na jednoj, i tankoćutnima na suprotnoj strani: ako jednog slušaoca poštedite neke bedastoće, poštedjeli ste cijelo što se kaže slušalaštvo.
(Muzički blog Ljubomira Živkova)
peščanik.net
