Piše: Stefan Lakušić
No, umjesto kritika na račun demokratije i (zlo)upotrebe ovog pojma, korisnije je uputiti na jedan srodan, a manje popularan pojam – poliarhiju i dati nekoliko naznaka kako ona funkcioniše u praksi.
Većina čitalaca je čula za etimološki srodne pojmove monarhije i oligarhije. I dok je monarhija izvorno značila vladavinu jedne osobe (monos – jedan, arche – vladati), vremenom je dobila današnje značenje koje podrazumijeva nasljednu vladarsku titulu i opozit je republikanskom državnom uređenju. S druge strane, oligarhija (oligoi – malo, nekoliko) je pojam koji je zadržao negativnu konotaciju, a njeno konceptualno određenje možemo pratiti od Platona i Aristotela do današnjih dana.
Nasuprot tome, poliarhija (poly – mnogo, više), iako takođe starogrčkog porijekla, teorijski i konceptualno je razrađena tek u 20. vijeku u djelima poznatog politikologa Roberta Dahla. Dahl je smatrao da u savremenom kontekstu riječ "demokratija" nije adekvatna, da predstavlja nedostižni ideal, te da je daleko preciznije u savremenim uslovima koristiti termin poliarhija. Neka od svojstava poliarhije po Dahlu su: podjela vlasti, slobodni izbori, pasivno i aktivno biračko pravo za punoljetne građane, sloboda izražavanja i medija, pravo političkog organizovanja, institucionalizovana opozicija i dr.
Znam, čitaoci su se naslušali suvih akademskih nabrajanja i već su odustali od čitanja ili misle da autor želi da se zaposli u javnoj službi. Ipak, za one najradoznalije, ovo je tekst o krizi poliarhije jednog drugog, daleko čitljivijeg autora – Vilijama Robinsona, koji u svojoj knjizi "Podsticanje poliarhije" govori o tome koliko je poliarhijski, fasadni sistem vlasti podstican od strane zapadnih zemalja, naročito SAD.
Osnovna teza ovog djela je da se kroz fondove zapadnih država finansiraju lokalni mediji i NVO koji artikulišu i usmjeravaju javni diskurs na način da sve ideje koje izlaze iz poželjnog okvira bivaju odmah dezavuisane i omalovažene, a njihovi zastupnici marginalizovani. U ovom smislu posebno je prozivan NED (National Endowment for Democracy), nevladina organizacija osnovana za mandata Ronalda Regana, a koja sprovodi projekte širom svijeta, naročito u državama u razvoju. Pritom, termin nevladina organizacija u ovom kontekstu se vrlo velikodušno, maltene eufemistički koristi, s obzirom na to da se radi o organizaciji koja je osnovana od strane Kongresa i koja je gotovo isključivo finansirana iz budžeta SAD.
Bilo kako bilo, administracija Donalda Trampa (manje ili više postepeno) ukida finansije za NED, USAID, Voice of America, Radio Free Asia i druge slične programe. Ovo su sve instrumenti onoga što je Džozef Naj devedesetih godina brendirao kao "meku moć" SAD. Dakle, umjesto savezništava sa autoritarnim režimima i diktaturama koje su nestabilne jer počivaju na sili umjesto na autoritetu, SAD su nastojale da savezništva grade na mekoj moći i širenju poliarhije kao dominantnog političkog sistema u svijetu.
Sadržaj takvih poliarhija prividno je otvoren, a u suštini počiva na alokaciji finansijskih sredstava i medijskog prostora isključivo onima koji propagiraju dominantne narative o aktuelnim temama. Dakle, dok diktatura počiva na cenzuri, poliarhija počiva na intelektualnom ostrakizmu i autocenzuri, što je mnogo jeftiniji i predvidljiviji aranžman.
Najizraženiji oblik te autocenzure je politička korektnost, gdje izražavanje bilo kojeg stava izaziva nečiji osjećaj povrijeđenosti i gaženja ljudskih prava. Nakon toga slijedi preduzimanje pravnih radnji u cilju zaštite od "govora mržnje" ili makar isticanje kako kao društvo moramo da se borimo protiv dezinformacija. To je vidljivo od SAD, gdje je potrebno samo uporediti nekadašnje epizode The Simpsons i South Parka sa onima koje izlaze danas, do Crne Gore, gdje se o pojedinim temama ne može govoriti osim kroz naučene PowerPoint prezentacije i lijepo izrecitovane pjesmice.
Ishod smanjenja uticaja pomenutih organizacija biće, i već jeste, slobodnije (a stoga i nestabilnije) javno mnjenje širom svijeta. Ovdje dolazi do krize čije se razrješenje može očekivati u rasponu od uspostavljanja uslova za otvoren i slobodan razgovor o manama i prednostima određenih javnih politika do populističkih, ultradesnih pokreta.
Svakako, ova kriza je prilika za spoznajni momenat gdje ćemo svi zajedno povikati "Car je go!" No, ni to nije dovoljno, dok ne vidimo da smo i mi sami goli, a to se, priznaćemo, malo teže dešava.
(Autor je politikolog)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"
