Izazovi koje donose nove tehnologije ne tiču se samo efikasnosti upravljanja već i odgovornosti, transparentnosti i moći odlučivanja u digitalnom dobu. Upravo na toj raskrsnici politike, kognicije i tehnologije, nezavisni analitičar za javne politike i digitalizaciju, magistar Dejan Abazović, autor knjige Kognicija 2.0, pored usko informatički stručnog, te etičkog, filosofskog, ekonomskog i pravnog aspekta sve veće tehnologizacije, otvara i prostor za analitičko promišljanje o tome da li politički akteri razumiju posljedice procesa koje sve češće pokušavaju da regulišu, a sve rjeđe da suštinski shvate.
– Danas smo svjedoci paradoksa: tehnologija ne samo da je prestigla politiku već je postala prostor u kojem se politika uopšte dešava. Dok se tradicionalna politika bavi granicama i zakonima koji su spori i često anahroni, tehnologija redefiniše samu stvarnost brzinom koju zakonodavstvo ne može da prati. Politika više ne sustiže tehnologiju u smislu regulative, ona pokušava da je `ukroti` kako bi sačuvala svoj uticaj. Međutim, moć se nepovratno seli iz ruku onih koji donose zakone u ruke onih koji pišu algoritme – kazao je Abazović za "Dan".
Kako je dodao, kognicija građana postaje nova teritorija koju tehnologija osvaja, dok politika tek pokušava da shvati mapu tog novog svijeta.
– Danas politika ne samo da kaska, ona je praktično dezorijentisana pred moći konvergencije tehnologija (NBIC). Više nije riječ o prostom napretku, već o sjedinjavanju nanotehnologije, biologije, informatike i kognitivnih nauka u jedan moćan alat. U tom odnosu, tehnologija više ne čeka dozvolu politike; ona kroz Hypernudge – stalno, algoritamsko i nevidljivo usmjeravanje ponašanja – suptilno mijenja društvenu volju i prije nego što se bilo koji zakon stavi na glasanje. Politika je postala reaktivna, dok tehnologija proaktivno dizajnira našu svakodnevicu – naveo je Abazović.
Abazović ističe da političke elite često tretiraju vještačku inteligenciju (AI) kao moderan ukras u govorima ili kao alat za digitalizaciju administracije, ne shvatajući da je AI zapravo "operativni sistem" novog društva.
– Postoji duboki kognitivni jaz: dok se govori o `inovacijama`, rijetko ko se bavi suštinskim pitanjima kognitivnog suvereniteta, algoritamske pristrasnosti ili činjenicom da AI može duboko destabilizovati demokratske procese kroz personalizovanu manipulaciju. Elite u regionu, uključujući Crnu Goru, vještačku inteligenciju posmatraju izolovano, a ne kao dio šire kognitivne arhitekture. Ne razumiju da primjena AI, u kombinaciji sa biometrijskim nadzorom i masovnim podacima, omogućava mehanizme poput Nudge-a (suptilnog guranja), koji od građana pravi predvidljive potrošače ili glasače, a da oni toga nisu ni svjesni. Govor o tehnologiji je nažalost uglavnom dekorativan i infrastrukturni, dok se suštinska pitanja o tome kako konvergencija tehnologija mijenja ljudsku prirodu i slobodnu volju potpuno ignorišu – rekao je Abazović.
