Piše: Nik Gašaj
Brojni antički mislioci (Sokrat, Platon, Aristotel i dr) zalagali su se da etika prožme ljudsko ponašanje, pa i politiku kao djelatnost. Međutim, rijetka su bila vremena kad se neki vladar pridržavao zakona i radio na etičan način na blagostanju svojih podanika – građana nego mu je osnovna preokupacija bila uvećanje sopstvene moći. U oblasti "političkog" osnovni i trajni izazovi povezani su s kategorijom moći, njenom prirodom, pojavnim oblicima i preobražajima, a naročito s vlastoljubljem i borbom za vlast i dominaciju.
Zastupnika i prikrivenih ili otvorenih branilaca političkog amoralizma u ime raznovrsnih "viših razloga" ili "viših interesa" bilo je u svim epohama. Nekada se radilo samo o posmatračima političkih pojava, koji nas upozoravaju da je to tako i tako i da ćemo pogriješiti ako se prepustimo nekim iluzijama da se može lako postići nešto drukčije i bolje. Aristotel je sa cinizmom naveo kao primjer šta su lavovi odgovorili zečevima kad su ovi u skupštini životinja zahtijevali jednakost za sve. Lavovi su tražili da taj svoj zahtjev podupru zubima i kandžama. Navodeći ovaj primjer, Aristotel ga koristi da bi ukazao na nešto drugo – na one koji traže zakon za one koji su sami sebi zakon, tj. koji nijedan zakon ne poštuju, već zakone drugima propisuju. Kod rimskih vođa, princepsa i imperatora malo je onih kojih se ne bi takođe mogli uzeti kao primjeri surovih realista u borbi za vlast.
Nakon renesanse se javlja veliki broj teoretičara koji "politički realizam" opravdavaju "državnim razlogom" nacionalne države ili apsolutne monarhije (Makijaveli, Gvičardini, Bekon, Hobs i kasnije gotovo svi zastupnici autoritarnih ideologija). Ovi teoretičari polaze od drukčijeg poimanja prirode moći i njene uloge u politici. Oni su "principom" moći opravdali "državni" ili neki slični (ideološki, vjerski) "razlog", što je praktično vodilo opravdanju i praktikovanju političkog amoralizma i nehumanih postupaka. Iz "razloga" ove vrste, neki su izvodili i "pravo jačega" i opravdali ili glorifikovali silu kao takvu. "Pravo jačeg" je u pojedinim teorijama podrazumijevalo i pravo raspolaganja životima pokorenih naroda i stanovnika zauzetih krajeva i gradova. Ako su osvajači pokazali "dobru volju" da pokorenima poklone život, ovi su zauzvrat dugovali pokornost i podređenost do kraja života, a obaveza prelazi i na potomstvo. Tako na osnovu vojničkih i političkih sposobnosti nastaju "gospodareći" i "ropski narodi". Danas se ovo potonje rjeđe čini otvoreno, ali je lako otkriti veoma rasprostranjene oblike oslanjanja na silu, uz istovremeno ignorisanje etičkih principa.
Jedan oblik "makijavelističkog" obmanjivanja i lukavstva praktikuju oni koji pri upotrebi sile ili već pri namjeri da je upotrebe, deklarišu etičke principe radi čije navodne odbrane pribjegavaju sili ili to najavljuju. Makijaveli je doista bio beskompromisni "realista" u navođenju primjera drastične upotrebe sile i prevare. On kaže: "Od svježih primjera neću da ćuteći pređem preko jednog: Aleksandar VI (papa, otac Cezara Bodžije) nije ništa drugo radio niti išta drugo smišljao nego to kako će varati ljude, i uvijek je nalazio ljude na kojima je više kleo i preklinjao da će nešto učiniti, a onda to ne izvršavao. Ipak su mu prevare uvijek uspijevale, jer je dobro poznavao narav ljudsku".
Ksenofont u svome Hijerontu kaže da je teško i rizično tiraninu reći u oči istinu. Platon je to iskusio, i u "Sedmom pismu" kaže da bi tiraninu bilo opasno reći nešto istinito, ali za njega nepovoljno, i da su mu takve stvari oni oko njega govorili uvijeno.
Kada jedan učesnik u nekom skupu opisuje doživljaje i običaje dotične društvene sredine i saopštava detalje nehumanog postupanja, i to zapazi, kao čovjek iz druge sredine i drugačijih shvatanja, presjedavajući skupa prijatelj ga prekine upozorenjem da se u toj sredini "ne smije pravo zboriti" i da je sreća njegova što ga ne razumješe. Naravno, ovo je upozorenje da ćuti ili savjet da jedno misli a drugo da govori?
Karakteristika javnih nastupa u nekim političkim režimima – da i vrlo visoki funkcioneri imaju lična mišljenja o "društvenim i ljudskim stvarima" sasvim je drukčija nego što su ona koja i sami zvanično propovijedaju – odavno je zapažena. No, postavlja se pitanje šta se može desiti kad mnogi ljudi te vrste iz javne politike jednog dana postanu slobodni da bez straha i jedni pred drugima iskreno iznesu svoje prave misli.
Jedno od fundamentalnih pitanja odnosa etike i politike, jeste ono koje se tiče karaktera, ciljeva i uloge države. Jer, u određivanju karaktera države, pa njene uloge i ciljeva, veliku ulogu ima pojam pravde. Pravda je prvenstveno moralna kategorija, koja ima možda još starije mjesto u religijskim učenjima i vjerovanjima ("pravda božja", "božja pravednost", koja podrazumijeva da jedna viša sila svakome daje ono što mu po načelu takve ili očekivane pravde pripada), ali njom se, pored etike, od davnina bave i polititička i pravna teorija i filozofija. Koliko god pozitivna prava, i tokom istorije i u svim postojećim državama, bila manje ili više udaljena od ideje pravde, ta ideja je ipak istorijski povezana s pravom. Zato je poimanje pravde, ili pravičnosti veoma važno.
Jedno od lica Platonovog dijaloga o karakteru pravde, Trasimah kaže: "Svaka vlast pravi zakone u svoju korist..." Takođe, ističe: "Ja tvrdim da pravično nije ništa drugo nego ono što koristi jačem". U Platonovim dijalozima se kao najveći stepen nepravde pominje postupanje ljudi koji se prave kao da su na strani pravde i u to ime drugima nanose nepravdu. "Vrhunac nepravičnosti je u tome da izgledaš pravičan a da to nisi".
(Autor je akademik)
