Uprkos dugoočekivanoj promjeni u političkom životu Crne Gore, nakon 30 godina vlasti dominantno jedne političke partije, suštinske promjene se i dalje se ne događaju poželjnom brzinom i očekivanim rezultatima, saopšteno je u istraživanju Centar za demokratiju i ljudska prava.

Potpisivanje koalicionog sporazuma, u kojem se navodi da će Vlada u potpunosti i predano sprovesti sve reforme potrebne za punopravno članstvo Crne Gore u EU te da će u potpunosti depolitizovati ključne vladine institucije s ciljem obezbjeđenja beskompromisne borbe protiv kriminala i korupcije, nadasve je deklarativne prirode uz nedostatak potrebne političke volje parlamentarne većine. Dodatno, nedovoljna funkcionalnost i operativnost izvršne i zakonodavne vlasti, izraženija je zbog nesaglasja predstavnika Demokratskog fronta sa Vladom i njenim članovima te nerijetkih opstrukcija sa ciljem ometanja redovnog toka rada ova dva nivoa vlasti. Sudsku vlasti i dalje ne karakteriše visok nivo nezavisnosti i odgovornosti.

Od formiranja ekspertske Vlade na čelu sa premijerom Zdravkom Krivokapićem, njeni članovi nijesu uradili dovoljno kako bi se mogao glorifikovati pojedinačni ili kolektivni uspjeh u bilo kojoj oblasti, osim da uspješno suzbijaju pandemiju, prema mišljenju građana Crne Gore (39,3%). Odlaganjem dugoočekivanih rezultata nakon 9 godina od otpočinjanja pregovaračkog procesa, sa jedne strane, te izostajanja imenovanja ključnih funkcija u okviru pregovaračkog tima, pasivnost zakonodavne vlasti i krize legitimiteta Vlade sa druge strane, dovelo je do neformalnog aktiviranja klauzule balansa uprkos stalnoj podršci koju evropski zvaničnici pružaju novoj vlasti. I pored očekivanja da usljed promjene vlasti poraste broj onih koji smatraju da Crna Gora ide pravim putem, odnosno pada broja onih koji smatraju da Crna Gora ide pogrešnim putem to se nije dogodilo.

Naime, u domenu statističke greške se dogodila promjena, koja je indikativna uzimajući u obzir trenutnu političku krizu. Regresivan trend zadovoljstva učinkom rada Vlade je nastavljen i od 2007. godine prvi put bilježimo istorijski minimum zadovoljstva učinkom Vlade odnosno svaki četvrti građanin Crne Gore je veoma ili uglavnom zadovoljan. Komparativno, može se reći da je skoro duplo manje građana zadovoljno u 2021. (22,7%) nego u 2011. godini (44,1%), kada je izmjereno najveće zadovoljstvom učinkom Vlade.

Čini se da je smjena dugogodišnjeg režima, eo ipso bila dovoljna predstavnicima nove vlasti odnosno parlamentarnoj većini da ukažu kako su se promjene već dogodile, što navodi da kod nove parlamentarne većine, ili makar njenog većeg dijela, nema dovoljnog nivoa osviješćenosti ili političke volje šta se treba mijenjati, kojim intezitetom i brzinom, već su usmjereni na unutrašnje političke obračune, dokazivanje pojedinačne političke snage ili konkretnije snage biračkog tijela. Na političkoj sceni sa visokim nivoom neslaganja glavnih političkih snaga, orijentisanim ka partijskim interesima, u vezi sa osnovnim društvenim i političkim pitanjima svako očekivanje rješavanja krucijalnih pitanja građana je gotovo nemoguće.

Tome u prilog govori nekoliko činjenica, i to: 1) odlaganje usvajanja budzeta za tekuću 2021. godinu, koji je naposlijetku usvojen u junu uz veliki broj političkih i ličnih ucjena; 2) povremeni ili stalni bojkot Parlamenta od strane dijela vladajuće većine i opozicije; 3) nastavljanje politizacije javnog sektora na čelnim pozicijama i po „dubini“; 4)izostanak kontinuiranog dijaloga ideološki različitih političkih partija i 5) potenciranja identitetskih i nacionalnih pitanja. Osim navedenog, efikasnost društvenih i političkih reformi nove vlasti ima suštinski problem – nepostojanje unaprijed definisane strategije sa jasnim ciljevima, odnosno najčešće možemo govoriti o ad hoc odlukama i reformskim procesima, djelimično isključujući reforme u pravosuđu.

S druge strane, tamo gdje postoji jasan cilj, usljed nedovoljne jake političke volje i legitimiteta odustaje se ili se odlažu reformska rješenja poput pitanja Zakona o državljanstvu i prebivalištu, Odluke o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o registrima prebivališta i boravišta. Nerijetko izmjene važećih zakonskih rješenja sprovode se bez sveobuhvatne analize, poput Zakona o radu, ali i bez konsultovanja Evropske komisije i Savjeta Evrope. Stoga, nije neočekivana kriza povjerenja u institucije, posebno političke. Ukoliko izuzmemo, društvene institucije sa kojima građani imaju neposredan i „emotivni“ odnos poput sistema obrazovanja, SPC i zdravstvenog sistema, kod kojih takođe mjerimo pad povjerenja, sve ostale institucije se nalaze ispod 40 % povjerenja građana pri čemu je najizraženiji pad povjerenja u sudstvo. Povjerenje u političke institucije, konkretno Vladu, predsjednika, Skupštinu, policiju, vojsku, policiju i političke partije je na najnižem nivou od 2014. godine, što je ukazuje na neophodnost sprovođenja suštinskih strukturnih i sistematskih promjena i stavljanja građanina u fokus svog djelovanja. Članovi Vlade nerijetko u javnosti izgledaju preopterećeni svojim obavezama usljed objedinjavanja različitih resora i neadekvatne institucionalne memorije. Učestalost izmjena kadrovskih rješenja dodatno opterećuje ostvarivanje ciljeva, a neimenovanje državnih sekretara ili generalnih direktora gotovo uobičajena pojava.

Iako je jedan od prioriteta nove Vlade – stvaranje povjerenja javnosti i potpuna transparentnost rada državne administracije, prethodnih osam mjeseci obilježio je pad povjerenja i netransparentnost rada državne administracije, pa dostupnost informacija je postala luksuz posebno kada je u pitanju transparentnost Ministarstva finansija i socijalnog staranja, gotovo jednako kao i tokom vladavine DPS-a. Afere koje prate ministra ekologije, prostornog planiranja i urbanizma, doskorašnjeg ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava, ali i ostale, govore da prioriteti iz premijerovog ekspozea ostaju po strani, što dovodi do veoma niskih ocjena ministarstava, pa se procenat građana koji smatraju da ministarstava rade veoma ili uglavnom dobro kreće od 24,8 % (Ministarstvo vanjskih poslova) do 33,6% (Ministarstvo zdravlja)....

Opšrirnije istraživanje možete pročitati OVDJE.