Crnogorski premijer Milojko Spajić juče je u nadahnutom govoru na ESG Adrija samitu, koji se održava u Porto Montenegru u Tivtu, na neki način ukazao da Evropa možda za nas nije više cilj bez alternative i da bi on budućnost ove države očigledno radije vidio po receptu Sjedinjenih Američkih Država.
Ovakva ocjena se može izvesti iz njegove tvrdnje da "Evropu vode političari koji nisu znali ništa o životu, biznisu, svijetu uopšte", koja apsolutno ne djeluje kao izolovana opaska, već kao dio šire narativne konstrukcije koja nagovještava moguće redefinisanje našeg spoljnopolitičkog fokusa.
I sve je to Spajić saopštio sjedeći na istom panelu sa ambasadorom Evropske unije u Crnoj Gori Johanom Satlerom, koji nije reagovao na brojne negativne ocjene crnogorskog premijera o Evropi i pohvale nekim azijskim i sjevernoameričkim državama.
A pored rečenice da "Evropu vode političari koji nisu znali ništa o životu, biznisu, svijetu uopšte", Spajić je kazao i da je u u Americi najnormalnije da političar ima iskustvo iz biznisa, iz života, i da onda dođe i obavlja državne funkcije.
– U Evropi je to vrlo rijetko, pogotovo u Briselu – kazao je Spajić.
On je još rekao da je Evropa spora i mora da se kreće brže, "jer će nas Azija i Amerika pregaziti".
– Ako Evropa želi da se takmiči sa Kinom i Amerikom, moraće da radi brže i mnogo odlučnije – dodao je Spajić.
Uprkos formalno neupitnoj deklaraciji da je evropski put ključni spoljnopolitički prioritet Crne Gore, sve je više signala da se iz samog vrha izvršne vlasti artikuliše drugačiji pogled na to gdje i kako Crna Gora treba da traži svoj razvojni model. Premijer Spajić sve češće naglašava američki pristup – brz, fleksibilan, tržišno orijentisan – kao poželjan pravac, a EU, sa svojim sporim procedurama, birokratizovanim sistemom odlučivanja i, kako on tvrdi, nedostatkom životnog i poslovnog iskustva kod njenih političkih elita, postaje predmet suptilne, ali uporne kritike.
U tom kontekstu, činjenica da je takva ocjena izrečena upravo pred ambasadorom EU Johanom Satlerom dobija dodatnu simboličku težinu. Satler, koji je od dolaska u Podgorici postao prepoznat kao ključni akter u gašenju crnogorskih političkih požara – od institucionalnih blokada, preko kriza u pravosuđu, do zastoja u pregovorima sa EU – pokazao je izuzetno strpljenje i spremnost da posreduje u situacijama koje su djelovale kao bezizlazne. Njegova prisutnost u Tivtu nije bila protokolarna – bila je politička. A Spajićeva izjava, izrečena upravo u takvom kontekstu, djeluje kao svojevrsno testiranje granica evropske tolerancije prema partneru koji sve češće flertuje sa alternativnim modelima.
Zato ovo nije samo pitanje retorike, niti puki izraz ličnog stava. Kada predsjednik Vlade javno relativizuje evropski politički model, a istovremeno afirmiše američki pristup kao uzor, to se čita u diplomatskim krugovima – i u Briselu i u Vašingtonu. Takav narativ nužno proizvodi sledeće pitanje: da li Crna Gora doživljava evropske vrijednosti kao temelj ili kao prepreku? Da li su evropske procedure nedostatak ili korektivni mehanizam? I, najvažnije, da li evropska integracija za ovu vladu predstavlja politički cilj, ili samo tehnički okvir koji se po potrebi može prilagoditi dnevnim interesima?
Ovakvo pozicioniranje može imati konkretne posljedice. EU je u ovom trenutku fokusirana na obnovu kredibiliteta politike proširenja i jasno poručuje da očekuje ozbiljnost, usklađenost i posvećenost. Ako iz Crne Gore dolaze poruke koje impliciraju da su evropski lideri nedorasli izazovima savremenog svijeta, dok se kao uzor ističe američki model koji nije kompatibilan sa evropskim vrijednosnim sistemom, pitanje je koliko će Brisel i dalje biti voljan da investira politički kapital u podršku našim reformskim procesima. Brisel je dosad pokazivao izuzetnu dozu pragmatizma i razumijevanja za crnogorske specifičnosti. No i strpljenje ima granice – pogotovo kada se stiče utisak da se, umjesto usklađivanja sa evropskim standardima, traži alibi za njihovo zaobilaženje.
Spajićev zaokret ka američkom modelu, u tom smislu, djeluje kao pokušaj da se nametne nova razvojna paradigma – brža, individualnija, orijentisana na biznis, ali i rizičnija u pogledu institucionalne stabilnosti. Takav pristup može privući investitore i donijeti kratkoročne benefite, ali istovremeno slabi temelje na kojima počiva evropska politička kultura: demokratska procedura, odgovornost, participacija, socijalna solidarnost... Ako Crna Gora želi da bude dio evropskog političkog prostora, mora biti spremna da prihvati i ono što evropski model čini zahtjevnim, a ne samo ono što djeluje atraktivno.
Zaokreti se u politici često najavljuju nečujno – između redova, u "uzgrednim" formulacijama, u pomjeranju fokusa sa jedne vrijednosti na drugu. No, kada se to dogodi sa govornice pred ključnim partnerima, u formi direktne kritike upućene evropskoj političkoj eliti, onda to postaje predmet ozbiljne pažnje. I donosi ozbiljne posljedice.
Jer pitanje više nije samo gdje želimo da idemo, nego kako izgledaju naši istinski saveznici na tom putu.
