Danas se, međutim, u kontekstu Crne Gore nameće suptilnije i možda složenije pitanje: nije li zamor postepeno sa Brisela prešao na same države kandidate? Umesto spoljašnjeg oklijevanja, u prvi plan izbija unutrašnja dinamika – iscrpljenost reformskim ciklusima, od pravosuđa do borbe protiv korupcije, i sporo sazrijevanje institucionalne kulture.

Narativ o zamoru od proširenja godinama je bio dominantan unutar EU, konstatuje Andrea Popović, izvršna direktorica Mreže za evropske politike (MASTER).

– Nakon velikog talasa proširenja, finansijske krize, Bregzita i unutrašnjih potresa, proširenje je izgubilo političku energiju i pretvoreno je u tehnički proces bez jasne poruke da je članstvo zaista dostižno. Zapadni Balkan je držan u svojevrsnoj čekaonici – uz deklarativnu podršku, ali bez preciznog vremenskog horizonta. Takva ambivalentnost potkopala je kredibilitet politike proširenja i proizvela opravdanu frustraciju u državama kandidatima – kazala je Popović za "Dan".

Počelo 25. zimsko zasijedanje PS OEBS-a u Beču

A onda je, kako je dodala, rat u Ukrajini promijenio perspektivu.

– Pokazalo se da proširenje nije pitanje dobre volje, već bezbjednosti i strateške stabilnosti evropskog kontinenta. Evropska unija je shvatila da vakuum na Zapadnom Balkanu otvara prostor za druge uticaje i da politika čekanja ima cijenu. Međutim, činjenica da je proširenje ponovo na agendi ne briše odgovornost EU za godine političke nedosljednosti i tolerisanja formalnog napretka bez suštinskih rezultata – ističe Popović.

Kada je riječ o Crnoj Gori danas, ukazuje da podrška članstvu u EU ostaje visoka, ali povjerenje u dinamiku procesa slabi, jer rezultati nijesu proporcionalni vremenu koje je prošlo.

– Pregovori traju gotovo petnaest godina. To je period u kojem su se morale vid‌jeti nepovratne institucionalne promjene. Ako građani i dalje ne osjećaju punu efikasnost pravosuđa, dosljednu borbu protiv korupcije i stabilnost institucija, onda je jasno da prepreka nije tehnička, već politička. Crna Gora je mala država, sa administrativnim kapacitetima koji, uz stabilnost i jasnu volju, mogu omogućiti brže reforme nego u mnogo kompleksnijim sistemima. To što se to nije desilo u punom kapacitetu pokazuje da problem nije u složenosti evropskog prava, već u nedostatku dosljedne političke transformacije – ocijenila je Popović.

Naša sagovornica je istakla da moramo biti potpuno iskreni, jer Evropska unija jeste godinama pokazivala političku neodlučnost, ali Crna Gora pokazuje još ozbiljniji problem, a to je nedostatak dosljednih reformi sopstvenog sistema.

– Konačno, EU može sebi priuštiti da proces traje duže. Njena stabilnost, ekonomija i institucionalna snaga nijesu egzistencijalno ugrožene time da li će Crna Gora postati članica danas ili za nekoliko godina ili za deceniju. Crna Gora taj luksuz nema. Svaka godina bez dubinskih reformi znači sporiji razvoj, slabiju pravnu sigurnost, manje investicija, više odlazaka mladih i dublje nepovjerenje u institucije. Cijenu produženog procesa i političkih kalkulacija ne plaćaju evropske institucije, već građani Crne Gore – kroz izgubljene godine i propuštene razvojne šanse – kazala je Popović.