Ipak, posljednji izborni ciklusi pokazuju postepeno pomjeranje fokusa ka ekonomiji, socijalnom standardu i evropskim integracijama. Da li je riječ o iscrpljivanju mobilizacionog potencijala identitetskih tema, ili tek o njihovoj privremenoj političkoj pasivizaciji, pitanje je koje otvara prostor za dublju analizu zrelosti biračkog tijela i stabilnosti institucionalnog okvira.
Identitetske teme u Crnoj Gori, nažalost, nisu ni izbliza iscrpile svoj mobilizacijski potencijal, smatra politikolog iz Zagreba Aleksandar Musić.
– One su stalno prisutne, tinjaju ispod površine, a iskustvo pokazuje da eksplodiraju u trenucima kada im u tome presudno pomognu i drugi elementi – otuđena vlast, rašireni osjećaj nepravde ili spoljno miješanje. Koktel identitetskog i strukturnog može postati politička sila koja mijenja realitet, najčešće u lošijem smjeru. Jedini lijek za smanjenje identitetskih podjela (ili barem za smanjenje njihovih amplituda) bili bi političari zdravije generacije koji bi ličnim autoritetom i rezultatima smanjivali razdor i približavali ljude i krajeve unutar Crne Gora i izgradnja zajedničkih imenilaca u društvu, izgradnja institucija, koje bi onda povećanjem povjerenja u društvu onemogućavale dosipanje identitetskog benzina na vatru neuspješnog društva – rekao je Musić za "Dan".
Kako je dodao, ako pojedinac vidi mjesto za svoju porodicu i sebe u Crnoj Gori decenijama od tog trenutka, ako onog drugog ne shvata kao neprijatelja, to ne znači da će odustati od nekih identitetskih razlika u odnosu na svojeg susjeda iz zgrade ili ulice, nego će prednost dati razgovoru, strpljenju, pa i tišini, umjesto konfliktu.
– Misija mora biti društvo u kojem se slažemo da se ne slažemo. No, najveći dio društva zdravorazumski potpisuje neke ljude, vrijednosti i smjer razvoja, a ne slave se ubice, kriminalci i fanatici. U Crnoj Gori se olako govori o pomirenju, najčešće neiskreno. Što je za mene pomirenje? Zdravo, a ne lažno i ljigavo "avgustovsko" pomirenje, mora imati zdrave ljude, zdrave institucije i zdravorazumske momente iz istorije Crne Gore oko kojih se svi mogu i moraju okupiti – sloboda, čojstvo, junaštvo, Petrovići Njegoši, čista i nezagađena država, tržišna privreda, razvojno kretanje ka radnim mjestima više dodatne vrijednosti, pravna država, pripadnost evropskoj civilizaciji, raskid s rasprodajom zemlje strancima, nesluganski odnos prema stranim ambasadama, lišenost straha od autokrata iz susjedstva, raskid s partijskim parazitizmom, bratski odnosi među ljudima i porodicama, sloboda govora… Umjesto nacionalnih i mafijaških obračuna – ljudi, institucije, vrijednosti, kao tri ključna stuba za život Crne Gore – istakao je Musić.
Kako je naglasio, ako identitetske teme ponovno eksplodiraju, to neće biti zato jer je tako bilo suđeno, nego zato jer nije isporučena bogatija, mirnija i zdravija Crna Gora, što se već decenijama obećava.
– A ako ćemo stvar raščistiti do kraja – identitet nije konačna kategorija, on je odvajkada pitanje i društvene evolucije i prvoklasno polje političke i kulturološke borbe. Vrijednosti, odnosi, pojmove koje izborite onda povratnim mehanizmom djeluju na društvo oblikujući ga. Ne postoji jedna, vječna, u kamenu uklesana definicija crnogorstva ili crnogorskog srpstva, ili srpstva ili građanstva i građanskog. S jedne strane, bila je neinteligentna režimska verzija crnogorstva koja nije privlačila dovoljni broj građana (a imala je sve vrijeme i resurse za to), po putu je gubila društvene postotke i dijelove države, pa je zato danas ošamućena i u defanzivi, a s druge strane je Mandićeva verzija srpstva debeovske orme koja perfidno i kapilarno gazi sve slojevitosti i posebnosti Crne Gore i nameće se kao glavna unutarnja politička sila. A povrh svega ovoga – još se traži definicija istinski građanskog u Crnoj Gori izvan uobičajenih mantri i floskula, građanskog koje može izdržati test vremena sjutra i za 50 godina, u nezavisnoj državi, uz sve različitosti – kazao je Musić.
On smatra da se mogu očekivati destabilizacije identitetske vrste, ali ne nužno jačine kao one iz 2019–2020.
– Naime, identitetski rat se preselio u institucije – u podizanje spomenika, promjenu naziva kulturnih ustanova, dodjelu najviših nagrada dubioznim osobama… Dugoročno rješenje za gašenje takvih destabilizacija traži se na više nivoa, ali postoji. S jedne strane jačanje institucija, jačanje pravosuđa, jačanje ekonomije, a s druge strane nešto što bismo mogli nazvati erom izgradnje crnogorskog društvenog tkiva – Crnogorci moraju stvoriti što više spona i mostova prema crnogorskim Srbima, a crnogorski Srbi se moraju čuvati ideološke i obavještajne manipulacije iz susjedstva, a lideri manje brojnih naroda moraju odustati od kvarnih etnofederalističkih aranžmana u koje su se počeli upuštati. Svjestan sam da je ovo krhak i najmanje izgledan scenario, ali postoji. Ustavni patriotizam jest put, no samo ako postoje ljudi koji ga mogu kredibilno iznijeti. U suprotnom je mrtvo slovo na papiru, kao i mnogo šta u Crnoj Gori. Dakle, rješenje su ljudi, ljudski materijal, lideri koji autoritetom mogu sanirati višedecenijske rane i isporučiti opipljive rezultate koji masama vraćaju povjerenje u njihovu državu, a društvu daju priliku da prodiše izvan šmitovske prijatelj–neprijatelj matrice – zaključio je Musić.
