Na sporazum su zaboravili i vlast i opozicija, ali i sam Satler, koji je posredovao u ovom dogovoru i insistirao na njegovoj realizaciji.
Taj dogovor je u trenutku nastanka izgledao kao politički iskorak: vladajuća većina i opozicija saglasile su se da pitanje prestanka mandata sudiji Ustavnog suda Dragani Đuranović neće rješavati jednostranim potezima, već kroz mišljenje jednog od najvažnijih evropskih savjetodavnih tijela. Na papiru, činilo se da je pronađen izlaz iz ustavne krize, a sama činjenica da je Satler okupio Milojka Spajića, Danijela Živkovića, Damira Šehovića i Adrijana Vuksanovića u istoj prostoriji djelovala je kao potvrda ozbiljnosti evropskog posredovanja. Međutim, ono što je tada bilo prikazano kao istorijski kompromis, danas izgleda kao komad hartije kojem se ne vraća niko – ni vlast, ni opozicija, niti sama Evropska unija.
Obaveza iz sporazuma bila je nedvosmisleno jasna: mišljenje Venecijanske komisije biće sprovedeno odmah po njegovom dobijanju, ili najkasnije u roku od petnaest dana. Ne samo da se to nije dogodilo, već je mišljenje ostalo na margini političkog života, a rokovi su odavno istekli. Satler, koji je bio inicijator procesa i svjedok sporazuma, povukao se u tišinu. Delegacija EU, koja je tada naglašavala da će dogovor doprinijeti smirivanju političke scene i normalizaciji rada Skupštine, sada se ponaša kao da dokument nikada nije ni postojao. To je problem ne samo za crnogorsku demokratiju, nego i za kredibilitet same EU. Ako Brisel ne reaguje na nepoštovanje sporazuma koji je nastao uz njegovo posredovanje, kako će građani vjerovati da Unija zaista stoji iza principa na kojima insistira?
Venecijanska komisija je u svom mišljenju ostala u okviru svog mandata i nije ulazila u to da li je Đuranović trebalo da se penzioniše po Zakonu o radu ili po Zakonu o PIO, već je ponudila reformske preporuke. Preporučeno je jasno određivanje starosne granice za odlazak u penziju ustavnih sudija, automatski mehanizam obavještavanja o ispunjavanju uslova, mogućnost da sudija ostane na dužnosti do izbora nasljednika i proširenje pravila o izuzeću sudija u slučajevima sukoba interesa. To su bile vrlo konkretne mjere kojima je trebalo spriječiti da se ovakva kriza ponovi. Ali, ništa od toga nije pokrenuto. Umjesto da vlast formira radnu grupu i započne rad na izmjenama zakona, sve je ostalo u sferi obećanja. Posklednji pokušaj da se izabere sudija Ustavnog suda, kojeg je predložio predsjednik Jakov Milatović, takođe je propao, što pokazuje da je institucionalna paraliza može da bude još dublja.
Posebno je indikativno što se ova tema gotovo i ne pominje u javnim nastupima domaćih političara. U trenutku potpisivanja govorilo se o velikom koraku ka normalizaciji političke scene, o garancijama EU i o povratku povjerenja u institucije. Danas, ni vlast ni opozicija ne spominju ni sporazum ni obaveze, a još manje Venecijansku komisiju. Sve se svelo na novi krug političkih blokada i međusobnih optužbi, bez ikakvog osvrta na činjenicu da postoje potpisi koji bi trebalo da obavezuju sve strane.
Rezultat svega je veoma loš. Crna Gora ostaje zarobljena u ustavnoj krizi, Venecijanska komisija ostaje savjetnik bez uticaja, a EU se pokazuje kao posrednik koji ne brani sopstveni integritet. Upravo zato, pitanje koje se danas nameće nije više šta je Venecijanska komisija preporučila, već šta vrijedi evropska riječ ako se ona u Podgorici tretira kao prazno obećanje koje može da se zaboravi čim se ugase kamere.
