Piše: Žan Verner Miler
Mnogi detalji nedavnog susreta ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog s Donaldom Trampom na Floridi u najmanju ruku su uznemirujući, ako ne i deprimirajući. Prije svega, nijedan američki zvaničnik nije došao da dočeka ukrajinskog šefa države po prispijeću u Majami, što je u oštrom kontrastu s protokolom i pompom kojom su obasuli ruskog predsjednika Vladimira Putina kada je sletio u Enkoridž na Aljasci prošlog avgusta.
Još više uznemirava potpuno odsustvo obučenih i iskusnih diplomata na američkoj strani pregovaračkog stola. Umjesto njih, za stolom su se našli šefica kabineta Suzi Vajls, njen zamjenik, Vitkof, građevinski preduzimač s dugogodišnjim poslovnim vezama u Rusiji, i predsjednikov zet Džared Kušner.
Zbog velike štete koju je Trump već napravio u prvoj godini drugog mandata, uništavanje američke diplomatije prošlo je gotovo neprimijećeno. Ali, uz rušenje sistema javnog zdravstva i nepromišljeno odustajanje od čiste energije, slom diplomatije će vjerovatno imati najdalekosežnije posledice.
Naravno, američki predsjednici imaju pravo da postavljaju ambasadore po sopstvenom ukusu, i mnogi od njih su za takve funkcije birali svoje najvelikodušnije donatore. To su obično bila namještenja u manje zahtjevnim prestonicama, gdje su novopostavljeni ambasadori mogli da opstanu i bez mnogo znanja o svom poslu (kao što je senator Džon Makejn nezaboravno demonstrirao tokom predsjedničkog mandata Baraka Obame).
Ali, kao što već znamo, Trampovi postupci su kategorija za sebe. Nepotizam u njegovom drugom mandatu je besraman. Kušnerov otac, osuđivani kriminalac, završio je na mjestu ambasadora u Francuskoj, dok je sinovljevu bivšu djevojku poslao u Atinu (iako je stanovnike Grčke opisivala kao "neradnike i grebatore").
Tu su zatim imenovanja potpuno nekvalifikovanih osoba za obavljanje veoma osjetljivih zadataka, čak toliko nekvalifikovanih da je to uvredljivo. Na čelu Trampove kampanje za "akviziciju" Grenlanda, autonomne teritorije u okviru Kraljevine Danske, nalazi se guverner Luizijane, što je izbor kojim je dodao so na ranu nesrećnih NATO saveznika. Mnoga važna mjesta ostala su upražnjena, Savjet za nacionalnu bezbjednost je prepolovljen, a očigledno odsustvo plana za dan posle hapšenja predsjednika Venecuele Nikolasa Madura govori o slaboj pripremi, lošoj koordinaciji i manjku kvalifikovanog osoblja.
Raspad američke diplomatije dijelom je posledica ambicije da se demonstrira visoka efikasnost (tako je ponovljen neuspjeh Trampovog državnog sekretara u prvom mandatu, smetenog Reksa Tilersona, bivšeg rukovodioca Eksona). Ali to je i posledica prostog nemara, nedovoljne koordinacije i haosa koji podsjeća na prvi Trampov mandat.
Sve to, naravno, nije promaklo protivnicima Amerike. Oni u tome vide dobru priliku, a neki čak i diktiraju sastav američkih diplomatskih timova. Kao što je istraga Wall Street Journala pokazala, Trampova administracija je dozvolila da Stiv Vitkovf praktično istisne prvoimenovanog specijalnog izaslanika za Ukrajinu i Rusiju. (Saudijski prestolonaslednik Mohamed bin Salman je očigledno odigrao ključnu ulogu u ispunjavanju Putinove želje, u pokušaju da pokaže značaj Kraljevine na međunarodnoj sceni.)
Uvođenje novih aktera i neortodoksni pristup u načelu ne moraju biti loši. Ljudi neopterećeni konvencionalnom mudrošću mogu pronaći kompromise "razmišljanjem izvan postavljenih okvira". Sam Tramp očigledno vjeruje da što manje zna o nekom sukobu to ima bolje izglede da ga riješi. Međutim, strategija koja govori da je neznanje moć još nije donijela stabilne rezultate.
Nade da će Sjedinjene Države imati koristi od uvećane nepredvidljivosti sada su razbijene, između ostalog i zato što su Tramp i njegovi lojalisti koje šalje u globalne misije sasvim predvidljivi. Otvoreno su objavili namjeru da nastave sa finansijski unosnim "dogovorima", što implicira da su geopolitičke ili strateške teme sada manje važne. Na svaki mogući način, počevši od "pauziranja" u sprovođenju Zakona o korupciji s inostranim elementom, Trampova administracija poručuje svijetu da su Sjedinjene Države ne samo otvorene za biznis, nego i spremne za primanje mita.
Iz takve perspektive se čini da je put do trajnog mira popločan obostrano korisnim poslovnim prilikama. Iako su navodno posvećeni "neprijatelji liberalizma", Trampovi sledbenici pokazuju naivnu, kanonski liberalnu veru u ono što su mislioci osamnaestog vijeka nazivali doux commerce (slatka trgovina). Ali kao što je Njemačka na teži način izvukla pouke iz pokušaja da trgovinskim vezama promijeni Rusiju nabolje, očekivane koristi od uzajamne zavisnosti ne mogu se materijalizovati ako jedna od strana ima neke druge prioritete.
Rat protiv diplomata od karijere dio je dugogodišnje kampanje protiv svih oblika profesionalizma. Trampov MAGA pokret raspiruje ogorčenost protiv "elita", ali ta oznaka ne obuhvata sve one koji posjeduju moć. Pristalice MAGA pokreta nemaju ništa protiv milijardera koji dominiraju u Trampovom kabinetu – problem su samo elite koje polažu pravo na autoritet na osnovu svoje posebne obuke i obrazovanja. Ukratko: birokrati koji nisu birani na izborima ništa ne valjaju; građevinski preduzimači, koji takođe nisu birani na izborima, dobri su i poželjni.
Tvrdeći da profesionalci s visine gledaju na običan svijet i ne vide rešenja koja bi svako s malo zdravog razuma odmah uočio, MAGA pokret nastavlja dugu tradiciju antiintelektualizma u Americi. U tom procesu Trampove Sjedinjene Države postaju sve siromašnije, sve slabije i podložnije manipulacijama na globalnoj sceni. Mada osnova za kritiku dosad hvaljenog "liberalnog međunarodnog poretka" ne manjka, to je bar bio poredak koji je shvatao da na globalnoj sceni postoji stvarna tražnja za stabilnošću i zajedničkim pravilima ponašanja.
Tramp, trenutno okupiran bezočno neoimperijalističkim projektom u Venecueli, pruža Kini sjajnu priliku da se predstavi kao garant takve stabilnosti. Kina može da se predstavi i kao zemlja koja nudi onu vrstu kompetentnosti koju Tramp tako bezočno razara (mada njena meka moć nije ni približna onoj koju posjeduju Sjedinjene Države). Kao i mnoga druga obilježja drugog mandata, rušenje američke diplomatije će navesti neke buduće istoričare da se zapitaju zašto su Sjedinjene Države našeg vremena odabrale da odbace tako mnogo toga, tako brzo i tako nepromišljeno.
Project Syndicate, preveo Đorđe Tomić
peščanik.net
(Autor je profesor političke teorije na Univerzitetu Prinston)
