Piše: Ilija Kračković
Davno sam čuo izjavu poznatih ekonomskih analitičara, citiram: "Država koja ima proizvodnju hrane ima sve, ona koja to nema, nema ništa". Neki idu dalje, pa kažu "da se stepen razvoja jedne nacionalne ekonomije mjeri stepenom razvoja proizvodnje hrane". Bez obzira na činjenicu što u poslednje vrijeme dominiraju digitalne ekonomije, a u poslednje vrijeme snažno se razvija i vještačka inteligencija, proizvodnja hrane, kao značajan segment realne ekonomije, još dugo vremena, ostaće u fokusu osnovnih ekonomskih agendi najrazvijenijih zemalja. Posebno je ovo značajno napomenuti za zemlje koje posjeduju potrebne resurse za proizvodnju hrane. Hrana je važan resurs u svim mogućim situacijama u kojima se može naći jedno društvo i jedna država, posebno u ratnim uslovima. Proučavajući razna ratna dešavanja, posebno u našoj državi, a i u regionu, zaključio sam da je pristup hrani, ako je bila dostupna, često puta bio odlučujući faktor. Nažalost, u toku Prvog svjetskog rata, odnosno u toku okupacije Crne Gore od strane Austrougarske, posebno 1916. godine, vladala je glad u Crnoj Gori. Bila je to, prema nekim analitičarima, najnerodnija godina u poslednjih sto godina.
U toku Drugog svjetskog rata, sve četiri ratne godine bile su rodne, pa je narod imao hljeba. A, kakvo je stanje danas? Dakle, više od 60 godina na djelu je najstravičnija deagrarizacija Crne Gore. I danas najviše ispaštamo zbog toga i dugo ćemo ispaštati, ako se nešto brzo ne preduzme na tom planu. Izvor sadašnjeg nepovoljnog stanja u agraru, odnosno u sektoru proizvodnje potiče još iz doba komunizma. Tada je u periodu od 1950. do 1975. godine u Crnoj Gori izgrađeno između 40 i 50 fabrika, formirano nekoliko brodskih kompanija, transportnih kompanija, kao i nekoliko desetina preduzeća, posebno uslužnih djelatnosti. Narod je pohrlio u grad i zaposlio se u industriji. Sjećam se dobro, posebno u tekstilnoj industriji, da je malo žena sposobnih za rad, koje nijesu pošle u grad. Međutim, i u takvim uslovima, narod nije zapostavljao selo. Radilo se i u industriji i na selu, i to je bilo dobro. Posebno je to bio slučaj na sjeveru Crne Gore, gdje se za kratko vrijeme izgradilo dvadeset fabrika. To je bio odličan model, trebalo je graditi industriju a ne zapuštati selo. Međutim, drugi udar, koji se desio razgradnjom bivše Jugoslavije, ekonomskim sankcijama i krvavim građanskim ratom početkom devedesetih godina, zadao je smrtonosni udarac već oformljenoj industriji, a poljoprivreda se još uvijek održavala, koliko-toliko. U periodu od 1995. pa skoro do 2020. godine zatvoreni su svi industrijski kapaciteti. U poslednjih 20 godina odigrava se i treći udar. Sela se prazne, broj gazdinstava rapidno opada, a Crna Gora, samo za uvoz hrane izdvaja godišnje vrijednost jednog auto-puta. Alarm za spas sela i proizvodnje hrane je davno upaljen. Izgleda da to nikoga ne dotiče. Po proizvodnji hrane po glavi stanovnika smo poslednji u regionu, a po bilansu ekonomskih odnosa sa inostranstvom, kada je u pitanju samo hrana, to je sramota i pomenuti. A, hoćemo da razvijamo turizam i to nam je strateška grana. Podršku proizvodnji hrane od strane države treba povećati. Da li je to 5 odsto ili više, vidjeti, uglavnom na nivou konkurencije. Vidim da Srbija pruža veću podršku. Veća podrška znači veću konkurentnost. Ne mogu da shvatim da Albanija, ili Bosna i Hercegovina ima veću stopu konkurentnosti od Crne Gore. Zato pod hitno treba raditi na povećanju konkurentnosti. Ako se na tome ne poradi i ono malo crnogorskih proizvoda biće pometeno konkurencijom. Kažu nema radne snage, ko to kaže? Ima i te kako, u državnoj i lokalnoj administraciji je višak od 30 odsto. Vidio sam u Švajcarskoj i Holandiji, a posebno u Izraelu. U Izraelu u staklenicima rade doktori nauka za platu od 4.000 dolara, nije ih sramota. Kod nas jedan, manji dio mladih, nažalost, prvo kupi diplome, a onda gleda kojoj partiji da se privoli i da se uhljebi u administraciji. Nažalost, u Crnoj Gori je sve naopako.
