
Piše: Branko Milanović
Mislim da je to pogrešan odgovor. Ali prije nego što pređem na objašnjenje, rekao bih nekoliko riječi o samom Fondu.
Nedavno sam ponovo sarađivao s Fondom, pa sam iz prve ruke mogao da se uvjerim koliko je ovoj organizaciji stalo da ostane relevantna i u 21. vijeku. Tu ambiciju treba da ostvari kao istinska međunarodna institucija, u situaciji veoma visokih tenzija, prijetnji ratovima i merkantilističkim trgovinskim politikama.
Moja prva saradnja s Fondom datira iz vremena kada sam počinjao da radim u Svjetskoj banci. Tada su misije Fonda tražile od Svjetske banke da im pošalje nekog od (mlađih) ekonomista da im se pridruži na terenu, radi održavanja komunikacije i stvaranja predstave o Svjetskoj banci kao organizaciji s važnom ulogom u donošenju odluka koje se tiču socijalnih sektora i javne potrošnje. Kao mladi ekonomista učestvovao sam u pet ili šest takvih misija Fonda u Turskoj.
Misije Fonda su bile impresivno mjesto za rad. Predstavnici misija imali su veliku privilegiju direktnog pristupa državnim službenicima i državnim podacima, a imali su i sjajne ljude za analizu podataka. Njihova velika prednost je bila (i ostala) mogućnost korišćenja vladinih informacija i saznanja; veliki nedostatak je bilo odsustvo kontakta s ostatkom zemlje. Ipak, kao što ću tvrditi u nastavku, to nikada nije ni bila misija Fonda – niti treba da bude.
Mandat Fonda je uvijek bio veoma usko definisan. Nadam se da će tako i ostati. Zanimljivo je da sam u tom pogledu saglasan s Adamom Posenom iz Instituta Peterson u Vašingtonu, koji je na nedavno održanoj konferenciji Fonda pozvao organizaciju da ostane fokusirana na izvornu misiju i izbjegne politizaciju i "uvlačenje" u probleme za čije rešavanje Fond svakako nije najbolji izbor i ne posjeduje potrebnu stručnost. Adam je elokventno pisao o tome koliko će to biti teško u uslovima ekstremne politizacije u današnjem svijetu: "Sve dublja politizacija međunarodnih finansija i trgovine od strane Kine, Evropske unije i Sjedinjenih Država ugrožava sposobnost MMF-a da pomaže zemljama članicama i ograničava izrabljivačko ponašanje vlada tri najveće ekonomije. U interesu globalne ekonomske stabilnosti, MMF mora izbjeći tu opasnost."
Temeljna misija Međunarodnog monetarnog fonda dovoljno je jednostavna da je razumije svaki srednjoškolac.
Osigurati da pozajmljeni novac bude vraćen;
Spriječiti da potrošnja (unutar ciklusa) premaši fiskalne prilive;
Zaštititi makroekonomsku stabilnost.
Većina kritika koje se upućuju na račun Fonda posledica su nerazumijevanja njegove temeljne misije. To je disciplinovanje naroda i država. U kapitalističkom svjetskom sistemu, takva misija prirodno ima za rezultat jačanje kapitalističkog sistema i disciplinovanje radnika. Mjere štednje, iza kojih često stoje politike Fonda, nisu politički neutralne, kao što nas s pravom podsjećaju Llara Matei u knjizi The Capital Order: How Economists Invented Austerity and Paved the Way to Fascism/Kapitalistički poredak: Kako su ekonomisti izmislili strogu štednju i utrli put fašizmu i Mark Blyt u knjizi Austerity: The History of Dangerous Idea/Stroga štednja: Istorija jedne opasne ideje. Ali institucija koja će obavljati tu misiju bila bi jednako potrebna i da je sistem sasvim drugačiji. Socijalizam nije opšte oslobađanje od odgovornosti. U govoru na Jedanaestom kongresu Ruske komunističke partije (boljševika) 1922, u vrijeme Nove ekonomske politike, Lenjin je posebno naglasio potrebu osiguravanja fiskalne odgovornosti i discipline, kao i dobre organizacije međunarodne trgovine:
"U Đenovu idemo kao trgovci [u pitanju je konferencija o posleratnoj obnovi Evrope – neuspeli Breton Vuds] da bismo osigurali najpovoljnije uslove za razvoj trgovine koja počinje, već se odvija i neizbježno bi se nastavila čak i ako bi neko uspio da je nakratko prekine. Moramo učiti [ekonomsko upravljanje] od početka. Ako to shvatimo, položićemo ispit; a čeka nas ozbiljan ispit dolazeće finansijske krize – ispit koji ćemo polagati pred ruskim i svjetskim tržištem kome smo podređeni, s kojim smo povezani, i od kog se ne možemo izolovati".
Svakom sistemu je potrebna organizacija koja nameće disciplinu. Da je svijet nekim slučajem pošao Lenjinovim putem i da je MMF završio na njegovom radnom stolu, on bi ga prihvatio u cjelosti, onakvog kakav jeste, i Fond bi obavljao istu funkciju koju je obavljao u poslednjih osamdeset godina.
To je uloga koja je ideološki neutralna, ali u isto vrijeme nije ideološki neutralna. Ideološki je neutralna jer se temelji na tri pomenuta disciplinska pravila koja moraju primjenjivati u svakom koherentno organizovanom sistemu upravljanja; s druge strane, s obzirom na širi kontekst (svjetski kapitalistički sistem) ona nikako ne može biti ideološki neutralna. Ali problem nije u organizaciji koja sprovodi pravila, već u samom sistemu. Kritike treba upućivati na adresu sistema, a ne onih koji osiguravaju poštovanje pravila.
Sun Jat-Sen je govorio da su državi potrebne četiri grane vlasti. Smatrao je da dobro poznatu trojnu podjelu treba dopuniti kontrolnom granom (kontrolni juan) koja će provjeravati zakonitost i transparentnost postupanja ostale tri grane. Korijeni četvrtog juana sežu duboko u kinesku prošlost. Njegov kvaziekvivalent je Glavna služba za računovodstvo u SAD, s tim što bi juan imao više političkih, pa i pravosudnih ingerencija. U Kineskoj komunističkoj partiji tu funkciju obavlja Disciplinska komisija Centralnog komiteta.
Projektujmo sada četvrti juan na globalni nivo i dobićemo Međunarodni monetarni fond. Organizaciju čiji je primarni zadatak da provjerava da li se tri jednostavna pravila poštuju i tako obezbjeđuje neometano funkcioniranje sistema.
Lenjinu, staromodnom poborniku reda i discipline (sinu školskog inspektora), to bi se sigurno dopalo. Organizacija bi dobro poslužila i njegovim ciljevima, a opšti pristup i ozbiljnost u radu, kao i autistična fokusiranost na tri pravila, ostali bi nepromijenjeni. Zadržao bi isti pristup i iste ljude. Teško je reći da li bi MMF u tom slučaju završio u Vašingtonu, jer Lenjin nije razmišljao dalje od granica Evroazije. Ali čak i ako jednom završi u Pekingu, ništa se neće promijeniti. Jer Fond nudi usluge bez kojih svijet ne može.
Global inequality and more 3.0, preveo Đorđe Tomić
peščanik.net
(Autor je ekonomista)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana”
Коментари (0)
Оставите свој коментар